"Ostavite nam nešto vremena da živimo prije nego što umremo" pisalo je na jednom od transparenata s prošlotjednih masovnih prosvjeda u Francuskoj, tijekom kojih je više od milijun radnika protestiralo protiv mirovinske reforme Emmanuela Macrona, koji do 2030. godine želi postupno podići dob za punu starosnu mirovinu Francuza sa sadašnje 62 na 64 godine.
Upravo francuski umirovljenici, pokazuju osnovni statistički podaci, u ovom trenutku imaju najviše "vremena za život" nakon odlaska u penziju u Europi i toga se neće lako odreći. Danas je počeo val štrajkova po Francuskoj, koji će se nastaviti i idućih dana, kao uvod u novi masovni prosvjed zakazan za 31. siječnja - ako Vlada ne odustane od "brutalne mirovinske reforme", kako su je nazvali sindikati. Zasad takvih najava nema.
Francuzi već niz godina imaju najnižu propisanu dob za odlazak u mirovinu u Europskoj uniji - 62 godine i za žene i za muškarce. Pritom, očekivani je životni vijek u Francuskoj razmjerno visok - za muškarce 79,3 godine, a za žene 85,5 godina. Stavimo li ta dva pokazatelja u odnos, nameće se zaključak da će Francuzi u mirovini prosječno uživati 17,3, a Francuskinje čak 23,5 godina, po čemu su apsolutni europski rekorderi.
Ova je matematika daleko od precizne - očekivani životni vijek za 2022. godinu odnosi se na osobe koje su rođene 2022. godine, a ne na one koje će te godine u mirovinu - no upravo su pokazatelji o očekivanom životnom vijeku pri rođenju ili u dobi od 65 godina važni faktori koji se uzimaju u obzir u kreiranju mirovinskih politika, a neke su ga države već ugradile u legislativu (Finska i Estonija su, primjerice, propisale da će od 2027. svake godine određivati dob za umirovljenje u skladu s pokazateljima o očekivanom životnom vijeku, u Nizozemskoj će dob za umirovljenje 2025. dosegnuti željenih 67 godina, a nakon toga će se podizati samo ako nastavi rasti očekivani životni vijek itd.).
U Hrvatskoj to zasad nije slučaj te se taj argument, koji su demografi glasno isticali, nije uzimao u obzir 2019., kada je Vlada odlučila podići dob za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina. A brojevi pokazuju ovo: muškarci u Hrvatskoj mogu računati na tek 8,7 godina u mirovini, odnosno dvostruko kraće nego Francuzi. Da se dob za umirovljenje podigla još dvije godine, taj bi period bio kraći od 7 godina.
Od promatranih 30 država (EU, Island, Norveška i Švicarska), Hrvatska se po ovom pokazatelju nalazi na 21. mjestu. Najlošije stoje Bugari, Latvijci i Rumunji koji, s obzirom na najniži očekivani životni vijek u EU (između 68 i 69 godina) i relativno visoku dob umirovljenja (oko 65 godina) mogu prosječno računati na samo četiri godine u mirovini.
Najdulji očekivani životni vijek - viši od 81 godine, odnosno čak 13 godina dulji od Bugara - imaju Švicarci, Norvežani, Šveđani i Islanđani. Unatoč tome što imaju i najvišu propisanu dob za odlazak u mirovinu, zbog izrazito dugog očekivanog životnog vijeka (koji prije svega ovisi o standardu i kvaliteti zdravstvene skrbi u pojedinoj državi) mogu očekivati i razmjerno dug period koji će provesti u njoj.
Budući da žene žive dulje od muškaraca, a u dobrom dijelu država još uvijek idu u mirovinu ranije nego muškarci (u Hrvatskoj je u tijeku izjednačavanje te dobi na 65 godina, koje će se postići 2030., a Hrvatice su u 2022. u mirovinu išle sa 63 godine), i period u mirovini im je dulji nego muškarcima. Francuskinjama, na primjer, čak 23,5 godina. I Hrvatice tu stoje bitno bolje od muškaraca, pa je očekivani životni vijek 16,9 godina viši od propisane dobi za starosnu mirovinu.
Kad bi francuska vlada i uspjela u naumu da do 2030. postupno podigne dob za umirovljenje sa 62 na 64 godine, Francuzi bi i dalje imali najnižu dob umirovljenja, osobito za muškarce. Naime, sada sa 64 godine u penziju idu Slovaci i Estonci, no od 2026. u Estoniji će ta dob iznositi 65 godina. Francuski su mirovinski fondovi, tvrdi tamošnja vlada, neodrživi i nešto se mora mijenjati, no Francuzi ranu dob umirovljenja smatraju svojim stečenim pravom, a vladi poručuju: manjak u blagajni postoji i svakako ga treba nadoknaditi, ali ne iz doprinosa radnika, nego ozbiljnijim oporezivanjem najbogatijih.