REPLIKA

‘I prije 20 godina sam se htio pokloniti žrtvama na Ovčari i zatražiti izvinjenje‘

Posebni predstavnik srpskog predsjednika Aleksandra Vučića prije nekoliko se dana poklonio žrtvama na Ovčari

Veran Matić, posebni predstavnik srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, prije nekoliko se dana poklonio žrtvama na Ovčari. U razgovoru za Magazin, Matić govori o tome kako se na njegov potez gleda u Srbiji i što je bitno kako bi pomirenje između Hrvata i Srba postalo stvarnost. Matić je poznat kao angažirani novinar u doba društvenih promjena sredinom osamdesetih, kada je bio dopisnik Radija 101, Radija Študent, Mladine i drugih redakcija.

Osnivač je Radija B92, nekoliko kulturnih centara, 2000. godine pokretač regionalnog umrežavanja medija iz čega je nastala televizija B92, a posljednje tri godine ne radi više kao glavni i odgovorni urednik Televizije B92, nego vodi veliki socijalni fond B92, dosad su podijelili 10 milijuna eura. Dobitnik je niza nagrada, među njima nagrade Olaf Palme za profesionalno novinarstvo i francuskog ordena Legije časti u rangu viteza za borbu za slobodu medija.

Kako se na vaš dolazak na Ovčaru gleda u Srbiji?

- Ovdje postoji malo kontroverzan pristup, što je vezano uz ovdašnje unutarnje prilike, političku poziciju Vučića, opoziciju, društvo. Ljudi se ne mogu odvojiti i posvetiti nekoj temi, nezavisno o tome o čemu je riječ. Ako je nešto vezano uz Vučića, to mora odmah biti negativno, osuđeno na najstrašniji mogući način, o čemu god da je riječ. Ljudi zaboravljaju. A mnogi i ne znaju, mladi.

Što, ustvari govorite, je li vaš dolazak na Ovčaru naišao na kritike zbog Vučića, ili zbog same geste?

- Postoji niz različitih motiva. Postoji osuđivanje onih koji i dalje žive u pozicijama postavljenim tijekom rata, njima rat i dalje traje, druga strana im je neprijateljska, s kojom treba raditi sve drugo, a ne uspostavljati mir. Postoje i oni koji nisu bili akteri, ali su bili huškači. Postoje i oni koji ne vjeruju u pomirenje, u takve geste, oni koji vjeruju da je riječ o samoreklamiranju. Postoji zanimljiva grupacija ljudi koji su osuđivali moj dolazak, ali su u biti za to, za takve geste, za određenu vrstu izvinjenja, iskazivanja pijeteta.

Oni su protiv samo zato što sam se ja pojavio kao izaslanik predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića. Na neki način je to kontinuitet osuđivanja činjenice da sam se prihvatio pitanja nestalih kao specijalni izaslanik predsjednika Republike. Sada to izgleda kao neka vrsta erupcije negativnih reakcija, ali je vjerojatno vezano i uz novu moć, moć koju daju društvene mreže jer svatko može pod svakim imenom proizvesti buru mržnje i istresti bure fekalija, a da sjedi u nekoj udobnoj fotelji skriven iza nekog pseudonima.

Kako vi gledate na simboliku vašeg dolaska kao izaslanika srpskog predsjednika?

- Mislim da to što se trenutno radi u Hrvatskoj sa zajedničkim komemoracijama, ovo što smo napravili u Vukovaru ne možemo smatrati kao nešto epohalno ili grandiozno, ali to su ti mali koraci koji idu u dobrom smjeru, a koji su dosta važni. Svaki od njih napravi prostor za novi korak. Mislim da je to na dulji rok izuzetno važno. Vjerojatno vi to bolje znate, ali osjećam da postoji i politički program za neki naredni period za hrvatsku Vladu i SNV, srpsku zajednicu u Hrvatskoj, da se pokuša izgraditi kontinuitet koji neće biti ugrožavan, da neće biti amplituda kojima smo do sada bili izloženi posljednjih godina kada se dogode neke promjene zbog kojih sve mora ići ispočetka.

Kako je došlo do vašeg dolaska na Ovčaru?

- Poslije dolaska Borisa Miloševića u Knin prepoznao sam da je jako važno da i predstavnici Srbije sudjeluju u tim komemoracijama. Vučić se složio s time i tako sam došao i u Grubore i u Varivode, a sada i u Vukovar. Mislim da time dobivam neki novi prostor, neku novu komunikaciju za temu kojom se bavim, a to su nestali. Za to je prije svega zaista neophodno izgraditi povjerenje. To povjerenje mora biti uspostavljeno s porodicama, a potom i s ljudima koji na drugoj strani rade na toj istoj temi. S druge strane, jako mi je važna ta komunikacija s mještanima Grubora koji ne žive više tamo i došli su prvi put. Mislim da su se ponašali fantastično, bili su zaista dostojanstveni.

Čini mi se da su se svi predstavnici vlasti i mi koji smo došli u Grubore osjećali nekako sramno pred tim ljudima zbog onoga što im se dogodilo i što i dalje imaju srušene kuće u kojima ne mogu prespavati. Ne mogu tu dolaziti zbog toga. Oni čak i nisu imali neka velika očekivanja. U trećoj rečenici su rekli da će napraviti tamo muzej. Bilo im je potrebna poslije toga neka vrsta mosta prema institucijama Hrvatske. Ja sam pomogao u toj komunikaciji i dan-danas pomažem da se ona obećanja koja su dobili i ostvare.

Tamo ima 15 kuća i stvarno bih volio da sljedeće okupljanje koje će biti tamo bude u nekim od tih kuća, da nekoliko bude sagrađeno ili obnovljeno. Cijeli ovaj proces procjenjujem tako i mislim da je jako važno da dio toga bude iz Srbije. Važno je za Hrvatsku i njena unutarnja pitanja, ali je i opet jako važno i za Srbiju, ne bi trebala biti izvan tog procesa.

image
Veran Matić
Snv/Facebook

Dosta je važno da lideri pokažu ljudima kamo i kako ići, da oni naprave taj simboličan korak. I sami ste rekli u jednom tekstu, mir je prljav posao, teško je uspostaviti povjerenje.

- Pripremao sam susret između predsjednice Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića, i moram reći da mi je drago da je došlo do toga jer je to bila istovjetna manifestacija prijateljstva. I to je bila liderska uloga, tada je potpisana subotička deklaracija. Ali, poslije godinu dana je došlo do određenih tenzija u Hrvatskoj između predsjednice i premijera. Evo i danas imamo isto tako neke situacije koje ometaju i ovaj posao vezan uz međudržavnu suradnju.

Jeste li ikad pokušali razgovarati s Ivanom Penavom, gradonačelnikom Vukovara? On je posljednjih dana iskazivao vrlo snažno protivljenje srpskom odavanju počasti Srbima ubijenim u Vukovaru, smatrajući da će time ignorirati činjenicu da su u Vukovaru ubijeni i Hrvati.

- Prije dvije godina sam htio prisustvovati održavanju počasti i pisao sam kabinetu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Dobio sam odgovor da se obratim gradonačelniku Penavi i njega pitam o dolasku. Nisam imao direktan kontakt pa sam zamolio Ivicu Vrkića da posreduje. Javio mi se i rekao da nismo dobrodošli. Vrkić i ja smo se poznavali, imamo tu razinu povjerenja koju smo proširili, svaki sa svoje strane, na potragu za nestalima jer smo zaključili da je to velika smetnja pomirenju. Da se vratim na gradonačelnika Vukovara.

Zaključio sam, u redu, ne volim ići tamo gdje nisam dobrodošao i nisam otišao u Vukovar. No, dobio sam informaciju od SNV-a da će dan prije biti njihova manifestacija i došao sam na to komemoriranje. Nakon toga sam se vratio u Beograd. Sada vidim da postoji kontinuitet u tom stavu gradonačelnika Vukovara. Ono što je različito sada u odnosu na tada jest snažna osuda javnosti na njegov stav, i to čak i državna i medijska osuda takvog stava. Generalno, mislim da je to stvarno napredak i da će takvih stavova biti više, a naročito na ovakvim mjestima na kojima postoje nacionalne tenzije ili se na tim mjestima potenciraju.

Pomirenje je osoban čin, to mogu ljudi koji su osobno pogođeni. No, čini mi se da bi se dobar rezultat u tom smjeru mogao postići na području pronalaska nestalih, osoba čija je sudbina nepoznata. Ljudi koji nemaju mjesto gdje je netko njihov sahranjen, imaju trajno otvorenu ranu. Ne postoji mjesto gdje mogu položiti cvijeće.

- Vrlo često, u razgovorima s predstavnicima obitelji nestalih osoba vidim taj osjećaj nemira. To vidite kada razgovarate s bakom od 94 godine i shvatite da ona ne želi umrijeti dok ne sahrani sina. Ili sudbina Mije Radića, čija je kći imala devet godina kada ga je vidjela kako ga u invalidskim kolicima susjed, pripadnik Teritorijalne obrane odvodi u Negoslavce. Vraćao se kući kada ga je susjed odveo. Nikad se nije vratio kući.

Kod nje se uvijek vidi izuzetan nemir zato što ne zna gdje je tijelo njezina oca, ne zna što se s njime dogodilo. Njezin je život to trajno obilježilo i sigurno će obilježavati do onog trenutka dok ga neće moći dostojanstveno sahraniti. To su stravične teme. Baš na tom primjeru želim reći koliko je važno da se ta potraga za nestalim osobama personalizira.

Što to znači personalizirati potragu za nestalom osobom?

- Naše komisije stalno rade na veliko. Mislim da nema više tako velikih grobnica kao što je Ovčara. Mislim da je s obzirom na to koliko je vremena prošlo, potrebno raditi suptilnije, ići od imena do imena i nastojati da obje strane daju sve moguće podatke o pojedinom imenu. Ljudi na raznim mjestima spominju imena. U slučaju koji sam spomenuo, susjed Mije Radića živi u Novom Sadu. Njegova kći i ja odlazili smo kod njega u nekoliko navrata, a on ništa ne govori. Postoji osnova da se pokrenu neki sudski postupci, za neka druga djela za tog čovjeka i tu je izuzetno važno da postoji suradnja između državnih odvjetništva. U ovom slučaju te suradnje nije bilo.

Na ovom primjeru sam shvatio da je svako ime jedna posebna priča. Potrebno je učiniti veliki napor da se od 1839 imena koliko ih je na hrvatskom popisu, na primjer, sljedeće tri godine taj broj svede ispod tisuću. Pa da se sistemski priđe tome, provjerava tko je osobu posljednji put vidio, ode na lokacije gdje su posljednji put viđene. Isto je i sa situacijom oko Oluje. To je potrebno jer ljudi umiru, i jako puno ih je umrlo, a mogli su biti svjedoci. Tu je grupacija tijela koja se već nalaze u mrtvačnicama, mislim da ih je više od 800 u Hrvatskoj. Jako je važno učiniti javnim podatke gdje su ta tijela pronađena, gdje su ekshumirana. Ako intenzivnom kampanjom radimo, nije nerealno očekivati da se broj smanji za neke tri godine ispod tisuću. Ovako, godišnje imamo identifikaciju 30-ak osoba.

Kako ste se vi našli u tome? Hrvatska vas javnost poznaje kao novinara još iz devedesetih.

- Jedina stvar vezana uz novinarstvo kojim se bavim od osnutka B92, a tako sam nešto naučio i na Radiju 101, čiji sam dopisnik bio, kao i dopisnik Mladine, Radio Študenta i drugih, ta novinarska škola je jako vezana uz aktivizam. Nije to samo dio novinarske vještine nego je svaka od tih redakcija bila nešto šire, a ne samo sloboda govora. Nije dovoljno raditi vijesti, nego i proizvoditi novu realnost, a mnogi od nas se nismo htjeli baviti politikom na način na koji su to radili političari. Mi smo, otkako smo osnovani, bili u nekoj akciji.

Kad smo osnovani, 1989., imali smo razne inicijative koje su išle do parlamenta, kao što je dekriminalizacija lakih droga. Kada je počeo rat, nekako se organski oko nas formirao antiratni pokret. Za nas je izuzetno strašno bilo sve što se događalo u Vukovaru. Tada sam imao potrebu pomoći, ne samo izvještavanjem, nego i aktivnim suprotstavljanjem ratnom ludilu. Oko nas je bilo jako puno mladih ljudi koji nisu htjeli sudjelovati u ratu. Jedan naš muzički urednik jučer me podsjetio tvitom na to kroz kakav je pakao prolazio skrivajući se tada. Da to nije napravio, bio bi u onoj tenkovskoj koloni na koju je bacano cvijeće kada je odlazila u Vukovar.

Mnogi koji su otišli se nisu vratili ili su se vratili trajno oštećeni. Tu postoji stalna potreba da se nešto učini, ne samo kroz novinarske forme. Svašta smo radili tih 90-ih godina. Četiri puta smo bili zabranjivani, dva puta nam je sve oduzimano. Snažno smo utjecali na to da Milošević bude srušen na miran način, iako smo tada bili zabranjeni. Za mene je moja aktivnost, moj odlazak u Vukovar danas potpuno konzistentan onome što sam radio '91. Ja sam se htio otići pokloniti žrtvama na Ovčari i prije dvadeset godina, da pokažem pijetet, da zatražim izvinjenje za ono što je učinjeno tim ljudima, možda i u moje ime. Osjećam neku vrstu krivnje jer to nisam spriječio.

Zašto? Vi to niste mogli spriječiti. Velika je stvar što ste došli i poklonili se tim ljudima.

- Ma, da. Ustvari, kažem da taj odlazak nije incident, nešto drugačije od onog što mnogi ljudi, i ja, osjećaju i rade na pomirenju.

Kako to da ste Vučićev predstavnik? On je imao svoju ulogu tijekom rata.

- Prvi put smo Vučić i ja razgovarali kada je postao dio vlasti, potpredsjednik Vlade. Tada sam otvorio priču o ubijenim srpskim novinarima, Slavku Ćuruviji, Milanu Pantiću i drugima. 2013. godine formirana je komisija kao vladino tijelo. To je, po meni, bio jedini način da se dođe do nekog rezultata. Vučić je pristao. Godinu dana kasnije podignuta je optužnica, a suđenje još traje. Prvostupanjske presude četvorici optuženih donijele su 100 godina, šef državne sigurnosti Radomir Marković osuđen je na 30 godina. Sada je u tijeku ponovno suđenje. Kada sam mu predložio da odem u Hrvatsku zbog pomirenja, Vučić je pristao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2020 00:07