Sve su češće procjene prema kojima bi Milan Bandić na lokalnim izborima u proljeće mogao po sedmi put zaredom osvojiti funkciju gradonačelnika Zagreba. U kampanji je već naveliko i, unatoč svim problemima u kojima se Zagreb već dugo guši, nitko ne može reći da će mu birači ovaj put okrenuti palac dolje. Da će mu biti teže nego što je bilo do sada svjestan je i sam Bandić i zato je angažirao jednog od najboljih PR-ovaca, na vrijeme krenuo u predizborne aktivnosti, i već pokazao kako ne namjerava birati sredstva da bi ostvario cilj.
Izjave da će on određivati prioritete pri saniranju posljedica potresa koji je proljetos pogodio Zagreb i okolicu, te da će to biti "po Bogu i pravici", odnosno da će prvenstvo imati oni koji su sami gradili kuće, a ne oni iz centra koji su se 1945. uselili u stanove, pokazuju kamo puca. Ne zanimaju ga birači centra jer ga oni ionako nikada nisu previše zarezivali, nego njegova baza koja je najčvršća na periferijama.
Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti da Bandićeve šanse na izborima 2021. godine proizlaze iz njegovih velikih sposobnosti. Nema tu nikakve političke magije, nego je stvar u tome što velike stranke, prvenstveno HDZ i SDP godinama nemaju nikakvu politiku za glavni grad Hrvatske. Grad Zagreb ima više od milijun stanovnika, proračun za 2020. iznosio je gotovo 12 milijardi kuna, u njemu živi 27 posto stanovništva Hrvatske i 45 posto svih zaposlenih u hrvatskom gospodarstvu, ali unatoč tome u velikim političkim strankama ima isti tretman kao Crikvenica, Županja ili Bjelovar.
Kako velike stranke nemaju politiku za glavni grad, tako nemaju ni kadar. Do lokalnih izbora je šest i pol mjeseci, a ni HDZ ni SDP još nemaju pojma koga bi mogli istaknuti kao protukandidata Milanu Bandiću. Dok je s jedne strane nezamislivo da bilo koja politička stranka u godini parlamentarnih izbora (uključujući i manje stranke) nema kandidate za predsjednika Vlade i Sabora, u slučaju Zagreba već je postalo uobičajeno da nemaju nikog tko bi imao neko uporište među biračima.
Premda je upravljanje Zagrebom važnije od bilo kojeg ministarstva, mainstream stranke već dvadeset godina to prepuštaju Bandiću.
Sve je počelo tako da se Bandić uspio nametnuti u zagrebačkom SDP-u. Svjestan svih njegovih nedostataka, pokojni predsjednik SDP-a Ivica Račan u prvi plan je stavio to što "Bandić hrmba". Doista, Bandić je bio osoba koja je bez problema ulazila u prigradska naselja, među ljude na Peščenici do čijih su kuća vodile blatnjave ceste i svu ostalu zaboravljenu sirotinju.
Znao je kako ih pridobiti i ubrati glasove za SDP. No, Bandić je isto tako znao kako preuzeti organizaciju kojoj je bio na čelu. Kada su njegove ambicije nadmašile ono što mu je SDP bio spreman dati (a nisu ga željeli kandidirati za predsjednika države) i kada je SDP-u pokazao srednji prst, izbacili su ga. Ali tada je već bilo kasno. Bandić je sa sobom povukao dobar dio zagrebačke organizacije, a i ono kadra što je ostalo u SDP-u više gleda u njega nego na Ibler. Uz čast svim iznimkama koje tu svakako postoje, SDP Zagreb se sveo na leglo Bandićevih spavača.
Aktualni gradonačelnik koji je u pohodu na novi mandat nije umrežio samo SDP. On je istodobno izgradio svoju mrežu u zagrebačkom HDZ-u. Razlika je samo u tome što se o HDZ-ovcima manje govori, no sporadično se od slučaja do slučaja raspletu niti koje vode od njega, preko poslova koje ugovara Grad Zagreb do sestara, kumova, braće i druge rodbine, kako zagrebačkih HDZ-ovaca, tako i onih viđenijih, od bivšeg zamjenika predsjednika stranke Milijana Brkića do ministara u vladama Andreja Plenkovića.
Dugo se smatralo kako HDZ nakon zagrebačke krize (druga polovica devedesetih kada pokojni predsjednik Franjo Tuđman nije želio priznati pobjedu oporbe na izborima i potvrditi njihovag gradonačelnika) nema nikakve šanse u Zagrebu. Ta fama je u početku imala smisla, no već je dugo stvar u tome što ljudi koji vuku poteze u zagrebačkom HDZ-u dobro žive i funkcioniraju u suživotu s Bandićem. Čak i sada kada je de facto već započela kampanja za Zagreb, i kada parlamentarna većina više ne ovisi o Bandićevim žetončićima, HDZ-ovci se suzdržavaju bilo kakve ozbiljnije kritike gradonačelnika i u pravilu mu potvrđuju sve u Skupštini.
Plenković je odmah po preuzimanju HDZ-a rekao da će promijeniti HDZ kako bi mijenjao Hrvatsku. Trebale su mu gotovo četiri godine da provede unutarstranačke izbore, da potvrdi svoju poziciju na čelu stranke i u vodstvo dobije svoje ljude, pa da stranku ideološki usmjeri prema centru. Učinio je to na nacionalnoj razini, ali u Zagrebačku organizaciju nije ni taknuo. Čeka da se na predstojećim unutarstranačkim izborima izabere novo vodstvo, no struktura organizacije ostaje mu ista.
Jednaka je priča u SDP-u. Do prije mjesec dana stranku je vodio Davor Bernardić kojega se smatra Bandićevim đakom, a sadašnji predsjednik Peđa Grbin neće ozbiljnije dirati u Zagreb jer su na vratima lokalni izbori i nema vremena za ikakve ozbiljnije promjene.