Zvonimir Frka-Petešić od rujna 2017. desna je ruka premijera Andreja Plenkovića. Prije nego što je imenovan predstojnikom Ureda premijera, od 2013. bio je veleposlanik u Maroku. Rođen je u Francuskoj, a tamo je od 1993. do 2005. radio u našem veleposlanstvu. Poslije odlazi u Bruxelles u Misiju, a u Zagreb dolazi 2011., kada je bio zadužen za predreferendumsku kampanju o pristupanju EU.
Uz načelnika Roberta Hranja bio je supredsjedatelj radne skupine za nabavu borbenih zrakoplova, premijera savjetuje oko pandemije kao član Znanstvenog savjeta, uključen je u sve pripreme za ulazak u Schengen i eurozonu, pripremao je hrvatsko predsjedanje EU, organizirao je dolazak kineskog premijera u Hrvatsku, pripremao dokumente oko Pelješkog mosta kako projekt ne bi bio blokiran zbog BiH...
Posljednjih tjedana suočen je s medijskim kritikama zbog načina na koji je dobio na korištenje državni stan u Zagrebu, a ovo je njegov prvi intervju u kojem o tome progovara. Šef premijerova kabineta dočekuje nas u svom uredu s hrpom dokumentacije; potvrdom o prebivalištu, svim odrescima od plaće, fotografijama garaže i spremišta koje koristi...
Zašto ste tražili službeni stan u Zagrebu kad ste imali stan u Dubravi?
- Na početku da razjasnimo, u Zagrebu sa svojom obitelji od 2011. živim kao podstanar. Nisam vlasnik ni jedne nekretnine, niti ću biti vlasnik stana koji sam dobio na korištenje i za koji plaćam najam od pet kuna po metru četvornom po istoj cijeni i pravilima kao i ostali dužnosnici, sukladno Odluci iz 2001.
Također čitavo vrijeme kao podstanar plaćam najveći porez i zagrebačku stopu prireza od 18 posto, najveću u državi, kao i svi Zagrepčani.
Nisam utajio ni lipe kao neki koji ovih dana o meni pišu, niti sam oštetio proračun. Bitno je da to građani znaju i da javnost zna. Sve ostalo su konstrukcije i čista politička hajka, kojoj se sad pridružio i sam predsjednik Republike.
Nakon četiri godine u Maroku kao veleposlanik, nakon dovršene selidbe iz Rabata, u Zagreb sam se vratio 31. kolovoza, a već sutradan stupio sam na sadašnju dužnost i postajem dužnosnik.
U tom trenutku, kao podstanaru u kući svog kolege u Dubravi - gdje je ostala stanovati naša starija kći koja je studirala u Zagrebu dok sam sa suprugom i s maloljetnom kćeri bio u Maroku - teče mi otkazni rok za najam stana koji sam dotad koristio.
Dakle, ja nisam tada imao u najmu useljiv stan, sukladno Uredbi, niti nekretninu u svom ili vlasništvu supruge.
Naime, nakon godina diplomatske službe u SAD-u i Italiji, moj se kolega tada vraćao iz Rima i bio mu je potreban stan te sam se trebao što prije iseliti.
Kako sam se raspitivao za neki drugi smještaj, nadležne službe u Vladi obavijestile su me da kao dužnosnik sada imam pravo podnijeti zahtjev za službeni stan do 90 četvornih metara, s obzirom na broj članova obitelji, što sam i učinio.
Zašto ste prijavili prebivalište u Salima samo dan prije stupanja na dužnost kad tamo ne živite? Jeste li u zahtjevu za dodjelu stana predali potvrdu o prebivalištu i je li to bio uvjet za dodjelu stana?
- To nije točno, učinio sam to koncem rujna, mjesec dana nakon stupanja na dužnost, u trenutku kad sam podnosio zahtjev za službeni stan. U traženoj dokumentaciji zahtijevala se i potvrda o prebivalištu, iako mjesto prebivališta nije uvjet za dodjelu stana. Kako sam znao da moram napustiti stan u Dubravi, ondje više nisam mogao imati prebivalište.
Stoga mi je tada jedina opcija "trajnog nastanjenja" bila da se prijavim u Salima na Dugom otoku, na očevu kuću, kao jedine nekretnine moje obitelji, što sam učinio koncem rujna. A ne da bih plaćao manji porez ili prirez ili bespravno dobio službeni stan jer, ponavljam, imao bih pravo na službeni stan i da mi je prebivalište ostalo u Zagrebu jer nemam nekretnine ni useljiv stan.
Kako se tražila potvrda samo za mene, pogriješili smo što to nismo učinili za cijelu obitelj. Bili smo u selidbi i pakiranju, i moja supruga je to namjeravala regulirati kasnije nakon preseljenja, ali je to poslije zaboravila. Kako se u Francuskoj adresa na osobnoj mijenja tek po njenom isteku, nije išla za tim. Sada je to ispravljeno i prijavila je prebivalište u Salima, kao i moja starija kći, a boravište im je prijavljeno u Jurišićevoj. Mlađa kći, koja je studira u Parizu, odjavila se iz Dubrave u veleposlanstvu u Parizu i prijavit će prebivalište u Salima po povratku u Hrvatsku i boravište u Zagrebu jer to nije moguće učiniti iz inozemstva.
Nakon useljenja u službeni stan u Jurišićevoj, sredinom listopada, uredno sam prijavio boravište, jer službeni je stan po prirodi stvari privremenog karaktera i sigurno se tamo nisam trajno nastanio, pa ni ne može biti moje prebivalište.
Na temelju prijavljenog boravišta u Zagrebu od prvog dana uredno plaćam porez i prirez, i ni na koji način nisam izbjegao svoje obveze ili oštetio državni proračun, niti stekao ikakvu bespravnu korist.
Zašto vam je onda obitelj i dalje prijavljena kod prijatelja u Zagrebu?
- To je administrativni propust koji je sada ispravljen nakon što sam ga prijavio policiji. Moja obitelj cijelo vrijeme živi sa mnom, iako nažalost nismo svi na okupu, jer nam mlađa kći trenutno studira u Francuskoj. Kao što sam objasnio, sad svi imamo prebivalište u Salima, a boravište u Zagrebu, u Jurišićevoj, u službenom stanu u kojem stanujemo dok sam na ovoj privremenoj dužnosti.
Prema nadležnim službama u MUP-u to je bila jedina logična mogućnost u našoj atipičnoj situaciji, budući da se, ponavljam, ne možemo trajno nastaniti u službeni stan. Objasnili su mi da bih bio u prekršaju samo u slučaju da sam prijavio prebivalište u Salima, a da živim u Zagrebu bez prijavljenog boravišta, što nije slučaj.
Gdje ste točno imali prebivalište prije toga i jeste li plaćali najam?
- Prebivalište sam imao u Dubravi od 2011. do rujna 2017. i kao podstanar uredno sam plaćao najam, s tim da sam od 2013. do kolovoza 2017. bio na službi u Maroku.
Što je s adresom Gajeva 28, kod koga ste tamo živjeli i kada?
- Nakon dvije godine rada u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu kao lokalni zaposlenik, 1996. primljen sam u diplomatsku službu i tada je kadrovska služba Ministarstva vanjskih poslova zatražila da prijavim prebivalište u Hrvatskoj, koje mi je do tada bilo u Francuskoj.
Naime, kad sam postao diplomat na službi u Parizu, moja pariška adresa pravno gledajući postala je boravište. Prijava u Salima na djedovu, a danas očevu kuću, nije bila moguća jer su mi tada pokojni djed i baka stanovali u župnom dvoru na Pagu, zajedno s mojim stricem, don Srećkom.
Stoga sam na preporuku kadrovske službe MVP-a prijavio prebivalište kod našeg danas nažalost pokojnog obiteljskog prijatelja i bivšeg pariškog studenta, u Gajevoj 28, kod kojeg nismo živjeli, ali smo članovi moje obitelji i ja uvijek kod njega odsjedali kada bismo dolazili u Zagreb.
Čitavo vrijeme od 1996. do 2005. boravio sam i radio u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, a od 2005. do 2011. u hrvatskoj Misiji pri EU u Bruxellesu. Kad sam 2011. imenovan za ravnatelja uprave za potporu procesu pristupanja Hrvatske EU u MVEP-u, doselio sam se s obitelji u Zagreb gdje sam prijavio prebivalište u Dubravi. Nekome je to konfuzno, predsjednik države mi cinično poručuje da kupim stan, ali ja nažalost niti sam naslijedio stan u Zagrebu, niti sam bio u prilici da ga kupim. Niti jedan moj postupak nije bio nemoralan ili nezakonit i želim da to ljudi znaju.
Jeste li na bilo koji način utjecali da Ilija Želalić postane veleposlanik u Alžiru?
- Ni na koji način nisam utjecao na to, niti je za to bilo potrebe.
Ilija Želalić je jedan od naših diplomata s najduljim stažem, u službi vanjskih poslova još od 1993. Koliko mi je poznato, on je bio generalni konzul u Los Angelesu od 2010. što je sličan rang kao veleposlanik. Bio je nadležan za 19 saveznih država. Uostalom, nekoliko bivših njemačkih veleposlanika u Zagrebu promaknuto je za generalne konzule, i barem jedan u Los Angelesu, tako da njegovo kasnije imenovanje za veleposlanika nije nikakav karijerni uzlet.
Koliko znam, kao jednog od naših malobrojnih frankofonskih diplomata, njega je predložila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je bila veleposlanica u Washingtonu dok je on bio generalni konzul u Los Angelesu. To nije očekivao i prihvatio je tek nakon konzultacije s obitelji, jer je 1993. iz Alžira, gdje je bio na službi, zajedno s drugim diplomatima hitno povučen u Zagreb nakon okrutnog ubojstva naših radnika Hidroelektre i zatvaranja veleposlanstva.
Kako to da ste dobili i državnu garažu i podrum na drugim adresama?
- Kada sam došao u taj stan u Jurišićevoj, rekli su mi da imam pravo i na parkirno mjesto, a ne garažu, u Palmotićevoj. Imam 20 godina starog Golfa i još ga vozim. U istoj je ulici i skladište Državnih nekretnina. Kada sam dobio stan u Jurišićevoj, pitao sam imaju li podrum ili tavan, rekli su da nemaju, ali da mogu koristiti njihovo skladište u podrumu u Palmotićevoj. Tamo držim knjige koje mi ne stanu u stan, jer ih je više tisuća. Imam i ogromnu arhivu svih francuskih i nekih domaćih medija koji su pisali o Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata i rata u BiH.
Jeste li na bilo koji način utjecali da se ubrza obnova stana u Jurišićevoj?
- Ni na koji način nisam sudjelovao ni utjecao na opseg i tijek radova. Usto, država nije "obnovila" stan koji koristim, nego je u njemu obavljena samo hitna sanacija.
Na inicijativu suvlasnika zgrade Viktorije i Luke Ćurića, koji je građevinar, i zahvaljujući njihovoj poduzetnosti već je 2. travnja 2020. održan prvi sastanak suvlasnika zgrade, u kojemu je sudjelovao i predstavnik Državnih nekretnina.
Na preporuku statičara odlučeno je da se poduzme hitna sanacija dimnjaka i rascijepljenih zabatnih zidova kojima je prijetilo urušavanje. Kao najmoprimac nisam sudjelovao na sastancima niti sam bio uključen u planiranje sanacijskih radova.
Zgrada iz 1894. bila je derutna i prije potresa, što se lako može ustanoviti iz fotografija pročelja prije potresa.
Stan, na zadnjem katu, bio je u toliko lošem stanju da su nas statičari upozorili kako bi bilo opasno boraviti u njemu. Jedan komad stropa pao nam je na krevet i na svu sreću za nju moja se supruga ustala 10-ak minuta prije potresa.
Da Državne nekretnine nisu obavile hitne radove, koji su uključivali nužnu sanaciju dijela vanjskoga zabatnog zida, u istom opsegu i roku kao ostali suvlasnici, ne bi bila moguća cjelovita obnova zgrade. Ona tada ne bi dobila zelenu naljepnicu, što bi spriječilo sve ostale suvlasnike da poduzmu brzu konstrukcijsku obnovu.
Nakon što je tek koncem prošle godine sa zgrade uklonjena skela, medije je osim konstrukcijske obnove zaintrigirala kvalitetna obnova pročelja, koje je vraćeno u prvobitno stanje otprije 120 godina. To je po svemu sudeći izazvalo sumnju da sam na njegovu obnovu utjecao zahvaljujući svojem položaju.
Odgovor na to pitanje dala je gđa Ćurić, premda je on u medijima prešućen: na temelju projekta obnove pročelja, koji je ona podnijela još 2019., Gradski je zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode 30. siječnja 2020., dakle dva mjeseca prije potresa, izdao rješenje kojim se odobrava sanacija uličnog i dvorišnih pročelja zgrade. Zahvaljujući pripremljenoj dokumentaciji prije potresa mogla je nakon konstrukcijske obnove zgrade vrlo brzo početi i obnova pročelja.
S tim dakle nemam nikakve veze, te je neistinita i neutemeljena insinuacija da sam koristio svoj položaj kako bih ubrzao obnovu pročelja, u kojoj Državne nekretnine nisu sudjelovale, što se lako može provjeriti kod upravitelja zgrade ili kod predstavnika stanara.
Kako to da nemate nijednu nekretninu u svom vlasništvu?
- Što se tiče pitanja o mojoj imovini, mogu potvrditi da je sve onako kako stoji u mojoj imovinskoj kartici.
Većinu novca koji sam zaradio uložio sam u školovanje svoje djece i u više tisuća knjiga što je moje jedino i pravo bogatstvo. U imovinskoj kartici doduše nije predviđeno polje za tu vrstu imovine. Premda to neki možda i ne smatraju bogatstvom, smatram se bogatim čovjekom i draže mi je ulagati u knjige nego u cigle, što god tko mislio o tome. Imam popriličnu zbirku u kojoj je više od 4000 knjiga. Ljubav za knjigom naslijedio sam od svog oca koji ih ima dvostruko više.
U Francuskoj oko 55 posto ljudi ima nekretninu, a drugi su u najmu: slično je u brojnim zapadnoeuropskim zemljama zbog veće mobilnosti radne snage. Hrvatska je tu iznimka s više od 90 posto ljudi koji imaju u vlasništvu nekretninu.
Naime, od primanja koja sam imao kao ugovorni hrvatski diplomat u Parizu i Bruxellesu, s mandatom na određeno vrijeme, nisam ispunjavao uvjete za podizanje kredita u Francuskoj ili Belgiji. Uostalom, tim primanjima nisam mogao kupiti stan u Parizu.
Da je moja motivacija materijalni status, zašto bih došao raditi i služiti Hrvatskoj gdje je moja plaća, iako visoka za hrvatske standarde, neusporedivo manja od one koju bih imao u Parizu? Nevjerojatno mi je da danas čitam kako neki govore o meni kao lopovu i parazitu. I da moram odgovarati na pitanja zašto nemam nijednu nekretninu. To je nezdrava atmosfera koja stvara nepovjerenje prema svemu i svima. I predsjednik države svojim neosnovanim optužbama tome pridonosi.
Planirate li nakon mandata ostati u Hrvatskoj i ipak kupiti nekretninu ovdje?
- Naravno da želim ostati u Hrvatskoj i u mirovini želim ići u Sali. Ali ne planiram kupovati nekretninu, barem ne zasad. Valjda ću imati posao od kojeg ću moći plaćati najamninu. Tada si mobilan kad god želiš, nikome ništa nisi dužan, zašto se vezati samo za jedno mjesto? Karijerni sam diplomat: ako opet budem išao na mandat, gdje da tada prijavim prebivalište, u Jurišićevoj?
Je li vam sada žao što ste uopće tražili službeni stan?
- Ponavljam, ja sam uvijek bio podstanar. Imenovanjem na ovu dužnost dobio sam pravo podnijeti zahtjev za službeni stan kao svaki drugi dužnosnik koji ispunjava uvjete.
Vrlo mi je žao što smo moja obitelj i ja unaprijed osuđeni u medijima, izrugivani raznim zlonamjernim fotomontažama, izvrgnuti javnom linču zbog neosnovane sumnje da sam se na bilo koji način okoristio. Tu je bilo i prezirnih i zajedljivih komentara koji se nažalost često lijepe povratnicima iz dijaspore. Nije na meni da se pravdam i branim od lažnih optužbi, nego je vrijeme da se prestane sa zlonamjernim spekulacijama i neutemeljenim optužbama. Nevjerojatno je da se u svakom odgovoru koji date nastoji sustavno pronaći neka skrivena nečasna namjera.
Posebno su gnusne laži o mom ocu, Marinku. Jedan je tjednik išao tako daleko da je citirao dijelove UDBA-ina dosjea o njemu, u kojem se među ostalim neistinama navodi da je bio u vezi s "fašističkom emigracijom", da kod njega "dolaze lideri ustaške emigracije", da ga se priprema "za učlanjenje u neku od ustaških organizacija u Parizu" te da u svom stanu ima i "sliku Ante Pavelića postavljenu iznad vitrine". To su najgore laži. To je sve dio iste kampanje u kojoj se ne biraju sredstva. U kojoj se ide toliko daleko da se napada i obitelj. Ja nemam komplekse, jer ni ja ni moj otac nismo bili sljedbenici ni Tita ni Pavelića. Na zidu u stanu mog oca u Parizu su jedino bile slike Brune Bušića i Stjepana Radića.
Otac mi je bio pripadnik domoljubne struje koja se uvijek zalagala za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, što je UDBA u svojim dosjeima karakterizirala kao "ustašku djelatnost", kao i sve što je bilo hrvatsko. Bio je povjerenik za Francusku "Nove Hrvatske", najuglednijeg emigrantskog lista sa sjedištem u Londonu, kao i "Hrvatske Revije". Isto tako, iskaz mog oca pred sudom u korist supruge i djece pokojnog Nevena Baričevića prikazan je u tom članku posve krivo i tendenciozno. Pitanje je samo, zbog čijih interesa?
Predsjednik Milanović kaže da ste napravili kazneno djelo i da bi se DORH trebao s vama pozabaviti.
- Bilo bi tragično da se naše društvo do te mjere zatruje da to postane normalno. Normalno u komunikaciji, normalno u političkoj raspravi. Predsjednik Milanović je obećao "normalno" u svojoj kampanji, ali nitko nije očekivao ovo. Ovako nisku razinu huškanja, ovu tabloidnu retoriku. Predsjednik Milanović očito preko mene pokušava diskreditirati premijera Plenkovića i njegov kabinet. Taj njegov napad jadan je i promašen. To neće ići. Nismo isti, niti možemo biti.
Predsjednik izgovara prostačke uvrede, konstruira i lažno optužuje, očito s namjerom da prikrije vlastite skandale, osobito političku štetu koju radi Hrvatskoj na međunarodnoj razini, i da se preko mene obračunava s Vladom. Valjda misli da se tako dobiva na rejtingu. Hrvatska javnost zapljusnuta je takvom vrstom retorike i to je strašno. Tvrdi da "nemam veze s Dugim otokom osim što mi je otamo baba". Istina je da osim što su svi moji preci iz Sali, to su bili i moje pokojne none i didovi, koji su po svojoj kulturi i pristojnosti bili nedostižne kategorije za prostaka s Pantovčaka.
Ovdje se otvara pitanje odgovornosti i morala predsjednika države, koji me duboko povrijedio i uzastopno naziva kriminalcem koristeći se pritom činjenicom da ga se za vrijeme mandata ne može za to pozvati na odgovornost, i "viteški" se skriva iza sigurnosti svoje funkcije.
Ponavljam, nisam Zagrepčanin niti sam lažno prijavio prebivalište i postupio sam sukladno uputama nadležnih službi u MUP-u.
Jeste li pomišljali na ostavku zbog tereta Vladi i premijeru?
- Ako itko pronađe ijednu nekretninu na moje ime ili na ime moje supruge, u Hrvatskoj ili igdje drugdje, neka to prijavi i odmah ću podnijeti ostavku.