Dunja Bonacci Skenderović, politologinja, neovisna konzultantica za suzbijanje nasilja nad ženama, koja je bila uključena u rad Ženske sobe, tamo je bila dio projekata radionica kojima se drugim nevladinim organizacijama i šire, u zajednici, na lokalnoj razini poticalo da se progovori o seksualnom nasilju. To se odvijalo na raznim tribinama, predavanjima, kroz edukativne radionice namijenjene ciljanim skupinama, policiji, vojsci. - Palile su se lampice - kaže o odjeku tih predavanja, spominje osnivanje multidisciplinarnih timova. - Kada žena prijavi silovanje, mora proći liječnika, policiju, sud, i važno je da je sve to usklađeno.
Zato je potrebno raditi sa svim dionicima uključenima u pomoć žrtvi - kaže Bonacci Skenderović. - Policija je super. Kada god radite s nekim službama, oni će reći kroz sve što prolaze, koja su njihova iskustva, frustracije - kaže i ističe kako je važno napraviti spoj s nevladinim organizacijama. - Suradnja je jako bitna - kaže. Trenutačno radi istraživanje o seksualnom uznemiravanju na radnome mjestu, a u razgovoru za Magazin govori o tome kako vidi posljedice istupa beogradske glumice Milene Radulović koja je optužila Miku Aleksića, svog profesora glume, da ju je silovao dok je kao mlada djevojka bila na njegovim satovima.
Nakon Beograda, i zagrebačka Akademija se pokazuje kao mjesto gdje su studentice i studenti izloženi seksualnom zlostavljanju i silovanju nekolicine profesora koji koriste svoj položaj i povjerenje studenata. Kako vam to izgleda?
- Pogledamo li kako je pokret MeToo nastao, vidjet ćemo da je počeo člankom objavljenim u The New York Timesu. Dvije su novinarke radile duboko istraživanje, mjesecima kopale podatke, a paralelno je novinar Ronan Farrow objavio tekst u The New Yorkeru o seksualnom zlostavljanju filmskog producenta Harveyja Weinsteina. U roku od desetak dana dvije su novine objavile tekstove na istu temu, kasnije su objavili i knjige. Fenomenalne su jer su objasnili kako su došli do glumica, koje su im glumice što ispričale, kako su sve posložili u tekstovima, a Farrow opisuje i kako je Weinstein pokušao zaustaviti objavljivanje teksta.
Kod nas je beogradska glumica Milena Radulović prva koja je izašla s imenom i prezimenom svog napadača, profesora glume Mike Aleksića. Većina ostalih svjedočenja na stranici 'Nisam tražila' još su uvijek anonimna. Dogodila se jedna stvar. Odjednom u cijeloj regiji imamo slučajeve glumica koje su na razne načine bile zlostavljane tijekom karijere, zatim se pojavljuju priče žena koje su bile zlostavljane ili silovane u nekom razdoblju života, izlaze i priče o spolnom zlostavljanju na radnome mjestu.
Što vam to govori?
- Mislim da je to vrlo znakovito. To govori da je kod nas isto kao i vani. Ni vani žene ne zovu i ne prijavljuju spolno zlostavljanje. To nam kaže da je seksualno zlostavljanje i silovanje gotovo normalizirano. Nisu sve priče o silovanju, velik broj njih je vezan uz seksualno nasilje koje ima svoj kontinuum od neugodnih primjedbi, dobacivanja pa do silovanja. Od verbalnog kada se ženama govore riječi kao što su: 'Kurvo!', 'Jebat ću te!' i sličnih izraza, do neugodnih fizičkih dodira, fizičkog seksualnog nasilja, pa do silovanja.
Jednako kao što smo kroz 'Spasi me' mogli vidjeti kontinuum obiteljskog nasilja za koje ljudi misle da se dogodilo u obitelji, da je muž ili partner pretukao ženu. Tu smo vidjeli i kako je sustav zakazao, nije zaštitio žrtve, kako te žene dodatno prolaze kalvariju zlostavljanja, nasilja, gdje nasilnik nije izuzet iz obitelji, gdje i dalje vrši pritisak. Nasilje nad ženama nije jednostavna pojava. Stalno je prisutno na raznim mjestima.
Zašto žene ne prijavljuju nasilje?
- Prvo, uz osjećaj srama da ti je fizički integritet uništen, ženu ispituje policija, na sudu. Žrtvu se ispituje koliko je partnera imala, je li udana, kako je bila odjevena, sve stvari kojima se želi rušiti njezin kredibilitet, a koje i ne spadaju u dokazivanje je li netko napadnut, silovan. Ali, ženama se ne vjeruje. I druge žene misle da se njima neće to dogoditi, i one ne vjeruju u nekim situacijama. A nitko ne pita što je s napadačem, kako je na primjer tom učitelju glume došlo u glavu napasti djevojčice.
S druge strane kada pričamo o nasilju nad ženama, moramo ga staviti u kategoriju neravnopravne moći. Učitelj - učenica, poslodavac - zaposlenica. Uvijek je prisutan taj odnos moći. Dok ne shvatimo da je uvijek prisutan taj odnos moći, mi se nećemo maknuti. To je prisutno i u obiteljskom nasilju. Uostalom, vidjeli smo slučaj HUP, svašta je bilo. Pisali su se novinski članci protiv tih žena koje su deset godina to morale trpjeti. Te su žene vrlo hrabre.
Da, i njih je sustav iznevjerio. DORH je odbio postupak jer je prošlo više od tri mjeseca nakon zadnjeg uznemiravanja do prijave.
- Tu je sad problem pravne regulative koju bi trebalo mijenjati. Ono što je dobro, a izašlo je iz inicijative 'Spasi me', jest promjena zakona. Zakon je bio u procesu mijenjanja, a kroz inicijativu se pokazalo gdje bi ga bilo dobro mijenjati, pa je silovanje koje je do tada imalo dvije kategorizacije svedeno na jednu. Stvari se malo pomalo pomiču. Prije 40 godina nismo imali sklonište za žrtve, prije 20 godina nije bilo savjetovanja za žrtve seksualnog nasilja. Ali, to bi sve još trebalo dići na višu razinu. Hrvatska je potpisala Istanbulsku konvenciju, obvezala se napraviti neke stvari, pomalo se i događa, ali sve je to jako sporo. Žrtve nemaju vremena čekati da se stvari poprave. One trebaju pomoć sada, odmah!
Što sustav, društvo ne uočava?
- Žrtve nikada nisu krive, uvijek je kriv predator. Poznato je da za žrtve silovanje traje cijeli život, a za počinitelja ono je jedan trenutak. Tu je sav problem. Žena živi s tom traumom cijeli život, ako je ne zaliječi, ako je ne kaže. I ta trauma mora izaći, ili će je reći ili će se pojaviti neka bolest. Kada žrtvi postavljamo pitanja kako si bila odjevena, onda ona neće ništa niti reći. U obiteljskom nasilju imate i to pitanje koje je bedasto - zašto nije otišla nakon prvog šamara.
Počelo je verbalnim nasiljem, pa fizičkim, ekonomskim, izolacijom od društva, praćenjem i u jednom trenutku je žena sasvim sama. Kod silovanja najčešće možemo zaboraviti ono o mračnoj noći i napadu u parku. Najčešće žrtva poznaje svog napadača. Ona je rekla 'ne', a on je nastavio. Žena kaže svom šefu 'ne', a on nastavlja. Ne želi čuti i ne može ga se zaustaviti.
Kako doći do toga da se stvar promijeni? Vjerojatno imam taj 'muški' mozak koji sve rješava po to do listi, problem-rješenje?
- Nema univerzalnog rješenja. Važno je da osobe koje su izložene seksualnom nasilju, a ima i muškaraca u tome, pričaju o tome. Važno je da se o tome govori u društvu, tako se ono mijenja. To su mali koraci, ali tako to ide. To što žena nije prijavila silovanje prije deset godina kada je ono počinjeno rezultat je raznih stvari. Bila je mlada, nije shvatila, nije joj bilo lako prijaviti jer je bila svjesna napada koji dolaze nakon toga.
To se mijenja edukacijom. Radila sam nekad u 'Ženskoj sobi'. 'Ženska soba' sada radi programe protiv seksualnog nasilja i - kreću sa školama! Od tamo treba krenuti. Napravile su protokol seksualnog nasilja u školama. Vrtići su imali neke programe, ali tamo treba reći djeci što je prihvatljivo.
Što promijeniti u odnosu s djecom?
- Razne stvari. Možemo poći od onoga 'tko te tuče, taj te voli'. To je sasvim krivo, jer se djeci daje poruka da dječaci ne znaju drugačije izraziti svoje osjećaje, pa zato udare djevojčicu.
A ustvari odgajamo male idiote…
- I vani se sve više govori o tome kako je odgoj dječaka jako bitan, da se treba odmaknuti od stereotipa da su dječaci jaki i snažni, da ne pokazuju osjećaje. Govorimo im da ne plaču, a u dubini tih dječaka se to očitava kako oni ne smiju pokazati osjećaje pa krenu u nasilje. Isto kao što djevojčicama samo govorimo da moraju biti fine, pristojne i šutjeti. Naravno da onda djevojčice šute, a dječaci su naučeni na nasilje.
Radite istraživanje o spolnom uznemiravanju na radnom mjestu. Što je pokazalo to istraživanje?
- Istraživanje još nije gotovo. To je nešto o čemu se ne priča, o čemu postoji 'crna rupa'. Zakonodavni okvir postoji, imamo ga u Zakonu o radu, Zakonu protiv diskriminacije, Zakonu o ravnopravnosti spolova, Kaznenom zakonu, sve je tamo lijepo i fino definirano pa sam odlučila početi raditi na radionicama u tvrtkama koje imaju više od 20 zaposlenika. Ljudi, povjerenici za dostojanstvo radnika se, ustvari, ne snalaze s time.
Nedostajali su nam podaci. Postoje priče, događaji kao što je HUP, HAK ali ne i podaci. Ljudi ne vole govoriti o tome. Krajem studenoga sam napravila jedan upitnik i podijelila ga na društvenim mrežama, a do 31. prosinca sam dobila neke odgovore. Odgovorilo je više od 400 osoba, to je nereprezentativni uzorak, ali ipak daje neke podatke. Sada je faza obrade podataka, a negdje u veljači ili ožujku će biti gotovo i istraživački izvještaj.
Što su ljudi rekli odgovarajući na pitanja?
- Ponovimo da je riječ o slučajnom uzorku, ali 71,4 posto je reklo da je doživjelo spolno uznemiravanje na radnome mjestu. U većini slučajeva je uznemiravanje počinila nadređena osoba. Mali postotak slučajeva je prijavljen unutar tvrtke.
Zašto ljudi ne prijavljuju takve situacije?
- Kao odgovor se najčešće navodi strah od osvete, strah da poslodavci neće ništa napraviti, strah od gubitka posla, a mnoge je i sram. To su preliminarni podaci. Dosta ljudi je izrazilo zahvalnost radi pokretanja takvog istraživanja i otvaranja ove teme. Ekonomska situacija je takva da ljudi izbjegavaju govoriti o tome u strahu da ne izgube posao, a opet, s druge strane, ako se ljudi osjećaju nesigurno na poslu, ako ne rade svoj posao zbog pritiska kojim su svakodnevno izloženi, onda odlaze na bolovanja, izbjegavaju posao, a to ima svoju ekonomsku cijenu. Netko plaća ta bolovanja. Znam da to zvuči hladno i grubo, ali i ekonomska cijena je jedna od posljedica spolnog uznemiravanja na radnome mjestu.