One su najbolje prijateljice. I ne samo to, one su sestrične koje su cijelo školovanje provele doslovno jedna uz drugu. Jedine su učenice 8. razreda koje imaju taj luksuz nastave u doba pandemije u velikoj učionici od 20 kvadrata.
To su - Karla i Lucija Vitasović. Četvrtaša nema, ali se zato troje prvašića, jedna drugašica i jedan trećaš izvrsno slažu u istom razredu pod paskom iskusne učiteljice Loredane Bužleta. Isto je s petašima i šestašima - rame uz rame dijele satove povijesti, matematike, njemačkog jezika i svih ostalih predmeta.
Ovi mlađi slušaju što rade stariji, a oni stariji se prisjećaju gradiva iz nižih razreda. Njih sedmero. Troje je pak sedmaša na tjelesnom. S profesorom dogovaraju što će danas. Dva su im velika igrališta na raspolaganju, ali i školski zipline. Nakon nastave autobus u pet minuta svu djecu doveze kućama koje su od škole udaljene najviše dva kilometra.
Dobro došli u osnovnu školu Divšići, gdje svako dijete ima svog učitelja. Naime, Divšići u istoimenom selu od 200-tinjak stanovnika u osam razreda broje 19 učenika, a škola zapošljava isto toliko učitelja. Najmanja je to matična škola u Istri u kojoj se broj djece rapidno smanjuje u posljednjih 20 godina.
Cijela škola zapravo bi mogla stati u jedan razred. A ta škola nije negdje na obroncima daleke Ćićarije, nego samo 20-ak kilometara od najvećeg istarskoga grada Pule. Jedna je od tri matične škole koje djeluju na području općine Marčana, koja broji nešto manje od 4000 stanovnika.
- U ovoj sam školi kuharica već 20-ak godina i stvari su se jako promijenile. Samo je kuhinja ostala ista, a nadam se da će se prije penzije i to promijeniti. Kad sam tu počela raditi, ovdje je bilo više od 100 djece, kuhalo se i kako nemamo blagovaonicu, svi su jeli u razredima - prisjeća se nekih ne tako davnih vremena kuharica Marija Blarežina koja vrlo brzo svim učenicima koji su u jednoj smjeni podijeli marendu.
Ona je, kao i svi djelatnici, jako vezana uz ovo mjesto jer odista odiše nekom drukčijom atmosferom. To nam je izvrsno opisala i vjeroučiteljica Martina Pavletić koja radi i u velikoj pulskoj osnovnoj školi Veli Vrh. Ona najbolje vidi razliku između učenika, ali i atmosfere u školama.
- Ovdje sam počela raditi prije tri godine i kad vidite ovu školu izvana, djeluje hladno, ali sve se promijeni kad zakoračite u nju. Bila je to ljubav na prvi pogled. Topli djelatnici, od spremačice pa do ravnateljice, bili su mi poticaj da prihvatim posao i budem dio ovog tima. I ne samo to. Raditi s djecom u tako malim razredima jedno je sasvim drukčije iskustvo. Ovdje doista možete upoznati svako dijete i povezati se s njime. Svakome se možete posvetiti u potpunosti. Velika je razlika raditi u nekoj velikoj gradskoj školi ili u ovakvoj, maloj seoskoj kakvih gotovo više nema. Sve ima svoje prednosti i mane - kaže nam.
I u pravu je. Staro zdanje iz doba Austro-Ugarske s početka 20. stoljeća djeluje moćno, ali u usporedbi s većim školama, gdje ima više djece, hladno i tužno jer nema klinaca na svakom koraku. Nema dernjave, cike i vike. Nije puno školsko igralište. I to ne samo sada u vrijeme pandemije kad vladaju neka druga pravila. U Divšićima je to posljednjih 10-ak godina uobičajeno jer se djeca iz okolnih sela koja su nekad išla ovdje u školu, upisuju u druge, veće škole.
- Kad sam došla 2017. godine na funkciju ravnateljice u ovu školu iz Poreča, bila sam zapanjena. Tamo sam radila u školi koja broji 1100 učenika i odjednom se nađete u ovako maloj školi koja danas ima samo 19 učenika. Nema onog žamora na hodnicima. Kad zvoni sat, nema vike i dreke na hodniku. Čujete neko komešanje i to je sve. Učenici su mirniji, ovdje nema ni nasilja ni mobinga - kaže nam razgovorljiva ravnateljica škole Emilijana Fabijančić koja, baš poput škole, odiše optimizmom i pozitivom iako je svjesna da takvim školama, ako se nešto ne promijeni u vezi s porastom broja učenika, prijeti gašenje.
- Kad sam došla te prve godine, nije se u prvi razred upisalo niti jedno dijete. To je bilo tragično jer ne želim da se ugasi ova škola. Svjesni smo da imamo malo učenika, ali ako nestane škole, nestat će na neki način i dio tog društvenog života jer u ovom malom mjestu nema ničega drugoga.Ono na što smo posebno ponosni je to da imamo i zaseban razred s dvoje učenika s teškoćama u ponašanju, koji imaju svoje asistente. Oni dolaze iz Medulina i Pule i nadamo se da ćemo privući još takve djece jer ovdje im se profesori uistinu mogu posvetiti - kaže nam ravnateljica koja je po struci defektolog.
To je jedan od načina da se spasi škola, čiju prednost nisu vidjeli brojni roditelji iz okolice koji su odlučili djecu poslati u veće škole u okolnim mjestima koja su udaljenja 10-ak kilometara od malih Divšića, kao što su Vodnjan, Barban ili Marčana.
- Više se ne ‘poštuju’ mreže škola, odnosno svaki roditelj može svoje dijete upisati u koju god školu želi. Mi bismo sigurno imali više učenika kad bi svi roditelji iz okruženja upisali svoju djecu ovdje, međutim, dio se njih odlučio za veće škole, što mogu razumjeti, ali ne shvaćaju koja je prednost manjih škola gdje se profesori i nastavnici mogu posvetiti svakom djetetu. Otkad sam postala ravnateljica, moja je misija raditi na tome i izboriti se za to da škola ne nestane - ističe nam energična ravnateljica Fabijančić dok s maskama obilazimo staru zgradu na dva kata koja će sljedeće godine proslaviti 110 godina postojanja.
Zanimljiva je jer na krovu ima puškarnicu s osmatračnicom. Ipak je to škola koja se gradila prije početka Velikog rata, pa je pitanje čemu je i taj dio služio.
Ima sedam velikih i prostranih učionica, dva kabineta. Tu je i mala biblioteka koja ima dovoljno knjiga da svako dijete ima svoju lektiru i ne mora se mučiti s posuđivanjem knjiga u drugim knjižnicama. Isto tako, nema naguravanja oko računala u informatičkoj učinioci. Svako dijete ima svoje prijenosno računalo, a od ove godine svako će imati i svoj tablet. Isto tako, ne nedostaje ni fizičke distance, tako da bez problema mogu odrađivati nastavu i u ovom neobičnim uvjetima pandemije.
- Kad je počela ova kriza zbog covida-19 i kad su nas zatvorili, naši su učitelji rekli da smo mi slobodno mogli raditi. Kod nas djeca u razredu bez problema drže razmak od dva metra ističe ravnateljica. Ovdje se lakše svladava gradivo i iz težih predmeta, kao što su matematika ili pak njemački jezik, priznaju nam za kavom u maloj zbornici profesor matematike i fizike Stanislav Pašuld i profesorica njemačkog jezika Ivana Vudrag.
- Ovdje su djeca mirnija i slušaju što im se predaje. Ne morate pola sata provesti u smirivanju razreda i uspostavi reda. Tako i brže odradite ono što ste si taj dan zacrtali. I više imate vremena s njima ponavljati - priznaje nam profesorica njemačkog jezika. Njezin kolega iz matematike, koji je jedan od rijetkih koji u Divšićima ima punu satnicu, kaže da su djeca i znatiželjnija.
- Kad predajete predmetnu nastavu u kombiniranim razredu, možda je ispočetka malo teže, ali se brzo naučite. A ono što sam posebno primijetio je to da mlađi znaju što uče stariji, a oni stariji ponavljaju na neki način gradivo iz nižeg razreda. Svi skupa više učimo - kaže taj profesor. Za razliku od njega, većina ostalih učitelja mora svoju satnicu nadopunjavati u drugim školama.
- Ono što je mana za djelatnike ove škole je činjenica da neki moraju raditi u dvije ili tri škole kako bi popunili satnicu, priznaju oboje.
Sve te prednosti vide i sami učenici koji obožavaju svoju školu. Primjerice, Andrej Milić iz 6. razreda koji je u Divšiće došao iz jedne velike pulske škole, gdje je u razredu bilo 30 učenika, kaže da je ovdje konačno svoj na svome. Sada ide u kombinirani razred sa sedmero učenika - četvero ih je u 5., a troje u 6. razredu. Iako je nastava spojena i profesoru nije lako u jednom satu objasniti dva različita gradiva, učenicima je sve odmah jasno.
- Ovdje mi je super jer mi svaki profesor može objasniti gradivo. Na dopunskoj nastavi iz matematike u 40 minuta sam naučio dvije teške lekcije. I ono što mi se najviše sviđa je to da ti se drugi ne smiju kad te profesor zove na ploču i ako nešto ne znaš - priznaje nam Andrej. No neki, posebno oni stariji, htjeli bi imati više vršnjaka. No, već su se naviknuli. Posebno cure s početka naše priče koje dolaze iz sela Orbanići.
- Nitko nas ne ometa i sve možemo pitati profesore koji nam se jako posvećuju, ali moramo priznati da nam nedostaju vršnjaci - priznaju nam osmašice i najbolje prijateljice Karla i Lucija.