ZAGREB - Zveket lisičina opet progoni i pogoni Silvija Berlusconija. Zubima i noktima se drži za fotelju predsjednika Ministarskog vijeća, zazire više od neke prijelazne “tehničke” vlade nego od nepovjerenja u Parlamentu i izborâ, jer je duboko uvjeren da bi, netom ostane bez štita svoje institucionalne funkcije, već prvi ili drugi dan odlukom nekoga od talijanskih tužilaca bio sproveden u tamnicu s lisičinama na rukama. Tu je, a ne u karakteru i temperamentu, kamoli u politici, ključ stalne napetosti koju Berlusconi godinama projicira na Italiju, sada već poluparaliziranu njegovim opsesijama: već mjesecima Parlament nije donio niti jedan zakon, kamoli reforme gromoglasno najavljivane u predizbornoj kampanji prije gotovo tri godine, osim zakonâ o zaštiti lika i tijela predsjednika Vlade od sudskog progona.
Paraliza će potrajati još najmanje pet mjeseci. Presudni dan je 14. prosinca, kada i Zastupnički dom i Senat glasaju o povjerenju Vladi, a istodobno Ustavni sud počinje raspravu o ustavnosti Zakona o zakonitoj spriječenosti, kojim je Berlusconi izbjegavao dolazak na sud. Padne li Berlusconijeva vlada tada, on će spriječiti formiranje ikakve alternativne većine u Parlamentu kojoj on ne bi bio na čelu.
Suočen s time predsjednik Republike Giorgio Napolitano će u tom slučaju raspustiti Parlament, pa će prijedobni opći parlamentarni izbori biti 27. ožujka, kada i djelomični lokalni, što znači da će nova vlada biti formirana tek u drugoj polovici travnja. Njezinih 100 dana istječu negdje o Ferragostu.
Paraliza Parlamenta
Pretjerano bi ipak bilo reći da je sva Italija talac Silvija Berlusconija i njegove opsjednutosti. U svemu tome nema ničega novoga osim ponekih detalja, koji samo osnažuju prethodne. Sve što ćemo ovdje ponoviti Talijani znaju - ali većinom ne haju i za Silvija glasaju - jer se i u Italiji glasa po navijačkom ključu: za svoje a protiv tuđih, pa makar sve vrag odnio.
Samo je djelomična novost što je u petak objavljeno obrazloženje presude kojom je dugogodišnji najbliži Berlusconijev poslovni pa politički suradnik, senator Marcello Dell'Utri, osuđen nedavno u prizivu (dakle i dalje nepravomoćno) na 7 godina zatvora zbog vanjske suradnje s Cosom nostrom. Dell'Utri je - piše u obrazloženju - bio “pogonski remen” i “specifični informacijski kanal (…) preko kojega je Cosa nostra surađivala s Berlusconijem. Desetljećima se piše da je Berlusconi prvi veliki kapital dobio od mafije, da je ona ulažući u ekspanziju njegova građevinskog a zatim televizijskog carstva prala i uvećavala svoj krvavi kapital.
Dokaže li se da je to istina, bit će najsramotnija mrlja na Berlusconiju.
Izbjegnute presude
Berlusconi se izvukao kazneno, ali je njegov tadašnji odvjetnik Cesare Previti osuđen na 8 godina zatvora jer je potkupio suce da donesu dvije nezakonite presude. Jednom od tih presuda je država isplatila 516 milijuna eura industrijalcu Rovelliju, a drugom je nakladni gigant Mondadori oduzet industrijalcu De Benedettiju i predan Berlusconiju. Berlusconi je “ispao” iz procesa zahvaljujući zastari; Berlusconijeva većina u Parlamentu donijela je zakon koji je mogao spasiti Previtija, ali ga Vrhovni kasacijski sud nije htio primijeniti na taj proces; Previti je učinio sve što je mogao da stigne do zastare. Do presude se došlo nakon tri godine obnovljenog procesa i 86 ročišta. U građanskoj parnici Berlusconi je osuđen da De Benedettiju plati 750 milijuna eura (!) odštete.
Berlusconija sada samo to što je premijer čuva od presude u aferi Mills. Talijanski suci su engleskog odvjetnika Davida Millsa osudili na 4 i pô godine zatvora jer su presudili da je Mills zaista od svog partnera Silvija Berlusconija dobio 600.000 dolara da bi lažno svjedočio o Berlusconijevim ilegalnim poslovima i utajama poreza preko off shore tvrtki i da bi prikrio dokaze o Berlusconijevim “crnim fondovima” u inozemstvu. Mills je dugo bio savjetnik Mediaseta, Berlusconijeve medijske grupe.
Berlusconi se više puta dosad pred sudom izvukao zastarom ili derubriciranjem, a nekoliko puta i oslobođenjem uslijed nedostatka dokaza ili jer su ga suci našli nevinim. On sam govori da je “apsolutni svjetski rekorder u broju optužaba”, ali to navodi kao dokaz da ga progone suci, listom kamuflirani komunisti, koji ga mrze zato što je on predstavnik kulture ljubavi.
Većina Talijana smatra da Berlusconi nije samo poštenjem došao do svog bogatstva i svoje moći - ali mnoge od njih za to nije briga. Štoviše, političke kampanje koje su ukazivale na Berlusconijeva bezakonja svaki put su pretrpjele propast, jer je biračima u Italiji više imponirao uspjeh nego poštenje, baš kao i u Hrvatskoj.
Ali sada, ako prestane biti premijer, ima malo prostora za uzmak. I to bi mogao biti ključ i njegovih “ljubavnih” skandala.
Evropski protivnici
Moglo bi se, na primjer, pomisliti da Berlusconiju idu u račun “galantne avanture” nad kojima se sladostrasno sablažnjuju novinari, jer - eto - skreću pozornost i medijske reflektore s kriminala na frivolne teme.
Ipak, varao bi se tko bi povjerovao da su u inozemstvu zato blaži prema njemu i da mu je veći ugled što ga ne zovu pljačkašem, nego “senilnim donžuanom”.
The Times, u vlasništvu Berlusconijeva povremenog partnera, a češće konkurenta Ruperta Murdocha, piše: “Najodvratniji aspekt Berlusconijeva ponašanja nije u tome što je on šovinistički pajac, niti što trči za ženama 50 godina mlađima od sebe, zlorabeći svoj položaj da bi im nudio posao manekenki, pomoćnica, pa čak - da apsurd bude veći - kandidatkinja za Evropski parlament. Tome senilnome donžuanu može biti zabavno ponašati se kao playboy, hvaliti se svojim osvajanjima, ponižavati suprugu i dobacivati dosjetke koje mnoge žene smatraju groteskno neumjesnima. Ali kad mu se postavljaju legitimna pitanja o sablažnjivim odnosima i kada ga novine pozivaju da objasni veze koje u najmanju ruku izazivaju sumnje, clownova obrazina spada. On prijeti tim novinama, zaziva zakon u obranu vlastite ‘privatnosti’, odgovara miguljavo i proturječno…”, ocjenjuje The Times. I dodaje da se to tiče i stranaca, jer Italija tako utječe na sastav Evroparlamenta.
Ne treba biti ni psiholog ni psihoanalitičar da bi se shvatile oscilacije u ponašanju toga čovjeka enormne financijske i političke moći, enormnoga ega koji dokazuje megalomanskim nabavkama (kome, k vragu, treba 18 kućerina i u svakoj enorman krevet, samo da je zlatniji od Napoléonova ili prostraniji od Putinova - obojice, poput Berlusconija, fizičkih mališana opsjednutih moću?). Moćan jest, naime, ali i te kako nasaftan enormnim strahom.
Stotine žena
Eno Berlusconija snimljenoga, još mladoga, s pištoljem na stolu; iz njegovih stalnih vapaja protiv komunista izbija još jedan paranoidan strah: da će crveni, sad na, iskrsnuti iza ugla i uzeti mu sve što je marno zgrtao; iz stalnih estetskih operacija kojima se podvrgava (usađivanje kose, liposukcija…) urla strah od starenja i smrti koja se zlobno nadvirila (jednom kao rak, drugi put kao moždani udar od kojega mu još visi kapak). Upravo strah Berlusconi nastoji nadglasati ganjajući sve mlađe i mlađe curice. Nije mu čak toliko nužno ni zavaljati se s njima u krevetima golemima po mjeri njegove megalomanije - treba mu dojam da mu je svaka na raspolaganju, da je oduševljena njegovom duhovitošću, muzikalnošću, gostoljubivošću i čime već ne.
Objavljeno je - i nije demantirano - da osoba za to zadužena u Berlusconijevu okružju isplaćuje 5000 eura na noć već i za samu prisutnost razbludnih pljeskačica za trpezom, za profesionalne prostitutke (poput Patrizije D'Addario) ipak nešto manje, tek 1000 eura, a za Barbaru Montereale navodno i 10.000. Onima nešto izglednijima namješta političke funkcije na trošak poreznih obveznika. I to na raznim razinama vlasti: od oblasnih vijeća, preko Parlamenta, pa do same Vlade.
D'Addario je propala na izborima u Apuliji gdje je bila kandidirana na listi Berlusconijeve stranke, a nova kandidatura joj je propala kad se i izvan Berlusconijevih krugova pročulo da je prostitutka. Libero, dnevni list u Berlusconijevoj galaksiji, objavio je prije prošlih izbora popis kandidatskih imena: Angela Sozio, Elisa Alloro, Emanuela Romano, Rachele Restivo, Eleonora Gaggioli, Camilla Ferranti, Barbara Matera, Ginevra Crescenzi, Antonia Ruggiero, Lara Comi, Adriana Verdirosi, Cristina Ravot, Giovanna Del Giudice, Chiara Sgarbossa, Silvia Travaini, Assunta Petron, Letizia Cioffi, Albertina Carraro, pa Eleonora i Imma De Vivo, te dama s litvanskim prezimenom: Giada Martirosianaite.
Tijela bez imena
Upravo tada je Gianfranco Fini - suočen s tim karuselom vidljivih tjelesa bez vidnih imena - prvi put javno puknuo. Ne zato što bi mu se gadile mlade žene i zaimanje u javnu kasu radi privatnih strasti (njegova nova družica Elisabetta Tulliani koštala ga je poprilične sramote u javnosti udomljujući brata i majku na Raiju) - nego zato što se time politika srozava ispod kupleraja.
Kandidirana je, ipak, Graziana Capone, koju uspoređuju s Angelinom Jolie, i koja je - tvrde - nova šminkerica premijera koji vodi računa da mu u javnim nastupima svaka dlaka bude na mjestu, te da žbuka uvijek bude koloristički usklađena sa svjetlom.
Berlusconijeva bolest
Imena ima još, koliko se hoće, ponekad i zato što cure koje Berlusconija nisu vidjele osim na televiziji vjeruju da će tako dobivati pozive za diskoklubove i reklamne kampanje, da će ih slikati paparazzi za tračerske tjednike. Tako je došla na glas Aida Yespica, pa Noemi Letizia, ali nju su u Genovi na fešti u diskaču njezine vršnjakinje okrutno izvrijeđale, pozivajući je da se “vrati na pločnik”, dakle kao uličarka.
Hvalila se svojim uspjehom glumica Elena Russo, koja je angažirana za reklamnu kampanju protiv smeća u Napulju. Pa Evelina Manna (kojoj je sljedovala uloga u jednoj televizijskoj miniseriji). Plesačica Mara Carfagna je, nakon ulaska u finale Miss Italije, bila voditeljica nekih emisija, a sada je ministrica. Camilla Ferrante je dobila ulogu u najdugovječnijoj talijanskoj sapunici “Incantesimo”.
Veli Berlusconijeva Bellatrix, pomamna fašistica Daniela Santanché: “Ja jedina nisam legla sa Sultanom”. Već i ta ograda iskežene i osušene valkire govori više od tuđih priznanja.
Veli Berlusconijeva druga bivša žena: bolestan je. Da, ali od straha, rekao bih ja.