Rupe, pukotine, provlačenje kroz žbunje i vješto izbjegavanje prolaznika i građevinske šute. Sve to čeka novoga gradonačelnika Zagreba u svakodnevnom bicikliranju od stana na Trešnjevki do Gradskog poglavarstva. S obzirom na to da je Tomislav Tomašević najavio kako će na posao često dolaziti biciklom, mogućim rutama prošli smo i mi kako bismo vidjeli u kakvom su stanju.
Na Googleovim kartama lako se mogu mapirati razne rute i dobiti upute za put od točke A do točke B. Može se odabrati i način prijevoza - automobilski, javni, pješice ili biciklistički. U Zagrebu, međutim, biciklistički način nije dostupan jer ni staze nisu ucrtane.
Kako će i biti kad ih pola ulica nema ili su isprekidane? Neke staze su označene bijelom bojom, a neke izblijedjelom žutom ili crvenom, no jedno je zajedničko svima - nisu međusobno povezane i često su, za bicikliste, vrlo zbunjujuće.
Odabrali smo tri moguće rute koje povezuju gradonačelnikov stan u Valjavčevoj ulici i njegov ured u Ulici grada Vukovara. Tomašević je od posla udaljen dva do tri kilometra, ovisno o stazi kojom ide, a put mu traje između 10 i 15 minuta lagane vožnje.
Prvo krećemo najkraćom mogućom rutom. Nažalost, ona nije i najljepša. Kreće u Žajinoj pa ide kroz Jukićevu i Crnatkovu preko Koturaške do Miramarske.
Od zgrade u Valjavčevoj skrećemo sjeverno u Žajinu ulicu koja je puna ograda i građevinskog materijala, no traka bijele boje na cesti ipak postoji. Njome se gradonačelnik najbrže može izvući iz neuredne Trešnjevke i doći do malo prostranije Jukićeve. No, biciklistička staza u njoj postoji samo u jednom smjeru i prestaje nakon stotinjak metara. Žute je boje i jedva je vidljiva, a put joj priječe neizbježne kante za smeće, njih 17 samo u prvih 50 metara. Problem su i auti čiji nosevi vire na gotovo nepostojeću stazu duž cijele ulice.
Nakon Jukićeve sljedeća dionica je Crnatkova koju krase gomile glomaznog otpada i "sniženi" rinzoli na pješačkim prijelazima koji su viši od 10 centimetara.
Pravi "hupseri" koji dobro prodrmaju i razbude umjesto jutarnje kave. Kroz pothodnik smo zatim prošli ispod željezničke pruge do Koturaške, koja nam je, iako zabačena i sumnjiva noću, napokon donijela širok i prohodan nogostup s ucrtanom biciklističkom stazom. Sljedeća i završna dionica najkraće rute je jedini uredan dio Miramarske i vožnja do ureda je dalje ugodna.
Odluči li se pak Tomašević provozati svojim kvartom do Vukovarske, odnosno pratiti dvije najveće prometnice i tako, bez previše razmišljanja, doći do posla - naići će na puno više prepreka.
Svaki oblik prometa na Trešnjevki je zagušen i kompliciran, a za bicikliste gotovo nemoguć. Nova cesta, sa svoje četiri trake, jedna je od najvažnijih prometnica u tom kvartu. Iako je za aute dosta prostrana u odnosu na ostatak Trešnjevke, za bicikliste i pješake je katastrofalna.
Biciklisti su na toj drugoj ruti osuđeni probijati se kroz gužvu po uskim nogostupima. Na dionici dugoj 650 metara na Novoj cesti gradonačelnik na biciklu naišao bi na čak 66 parkiranih auta i 84 prepune kante za smeće koje priječe put i, skupa s pješacima, svakom biciklistu tvore nezgodan slalom.
Na jednom dijelu nogostup misteriozno prestaje pa je potrebno provući se kroz obližnju živicu na improviziranu, zemljanu stazicu iz koje viri korijenje i nastaviti put kroz benzinsku postaju. Trešnjevka je protkana sličnim razrovanim nogostupima punim rupa. Uz to je i najnaseljenija gradska četvrt, što čini jutarnje i popodnevne gužve nepodnošljivima.
Situacija je postala nešto bolja tek kad smo se probili do Vukovarske, no i ondje ima mjesta na kojima staza neobjašnjivo prestaje, a nastavlja se nakon dvadesetak metara.
Sveučilišna aleja mogla bi se nazvati i biciklističkom jer je taj dio Vukovarske najbolji primjer biciklističke infrastrukture u gradu. Nogostupi su prostrani i široki s obje strane te se sjevernom proteže dvosmjerna staza sve do poglavarstva. Ispod gustih krošnji, ljeti je ondje gušt voziti bicikl.
I na kraju, odluči li se Tomašević na "turističku" rutu kroz centar grada, ubrzo će shvatiti da ondje nema previše mjesta za bicikle.
Pri izlasku iz Trešnjevke ovaj put nismo nastavili južno Jukićevom, nego istočno Ulicom Izidora Kršnjavog. Ondje nas je dočekao nogostup sa zakrpom na asfaltu dugačkom čak stotinu metara. Na uskom i neprohodnom prostoru s jedne strane pješacima i biciklistima smetaju parkirani auti, a s druge strane letve naslonjene na zgrade koje upozoravaju na opasnost od padanja žbuke i crepova po cesti.
Vukotinovićeva je zatim prva u nizu dionica Zelenog vala. Staza za bicikle postoji samo u jednom smjeru i široka je skromnih pedesetak centimetara. Doduše, duž staze su postavljeni gumeni stupići koji bi trebali sprečavati parkirane aute od prodiranja na nogostup, no njihova elastičnost omogućuje nekim nespretnim vozačima da ih prednjim dijelom auta saviju, pa tako ne postignu funkciju.
Dionica kroz Žerjavićevu najgora je na ovoj ruti. S jedne strane ulice nogostup je širok samo metar, a s druge, iako postoji biciklistička staza, put otežavaju skele i razbacane nakupine građevinske šute. U Ulici Baruna Trenka na samoj biciklističkoj stazi postavljen je aparat za plaćanje parkinga.
Kad smo konačno došli do Tomislavca, staza je prestala, ali nogostup je bio nešto širi. Po njemu je bilo raštrkano 35 kanti za smeće i tri kontejnera. Prelazak na Starčevićev trg uvijek otežava zebra kojoj poseban reljef pod kotačima daju četiri isprepletene tramvajske pruge.
Na ovom dijelu naše "turističke" opcije gradonačelnik bi trebao odabrati jedan od dva smjera - probiti se kroz rulju noseći bicikl u pothodniku Importanne centra i tako se, usput, podružiti s građanima - ili produžiti prema Miramarskoj.
Podvožnjak u Miramarskoj dobro je poznat horor vozačima, pješacima i biciklistima u Zagrebu. Ondje se jedva mimoiđu dva pješaka. Možete zamisliti kako to izgleda kad se sretnu biciklist i pješak ili, sve popularniji, električni romobil. Asfalt duž cijelog, sramotno uskog, nogostupa podvožnjaka popucao je, što biciklistima situaciju čini još opasnijom. Mnogi odustanu od nogostupa i prisiljeni su voziti se užurbanom prometnicom među autima. Također je svima dobro poznato da se ovaj podvožnjak uslijed svake malo jače oluje pretvori u bazen. Vjerojatno ga je lakše preplivati nego se, svim silama, truditi izbjegavati pješake i romobiliste.
