Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 21 najboljeg.
Ovo su njihove priče.
Tamo negdje između dva velika rata Tomo Tkalac, stari voćar i vinogradar iz Vrhovca kraj Ozlja, vinom i voćem opskrbljivao je cijeli kraj s obje strane hrvatsko-slovenske granice, žene su i po pet kilometara nosile proizvode u košarama na glavama, a muški bi punim zapregama potegli i do 50-ak kilometara udaljenog Ogulina te u Belu krajinu u susjednoj Sloveniji. Imanje je naslijedio njegov sin Rok, onda je iza njega ostala unuka mu Ljiljana, koja je dobila sina Lovru. A mi pišemo priču baš o tom mladiću, Lovri Guštinu, koji će za koji mjesec postati 30-godišnjak. Svestrana i vrijedna obitelj imala je dosad izleta u razne poljoprivredne grane, imali su krave, bavili se tovom junadi, sada imaju konje i ovce, bave se i uzgojem pasa, Lovrin tata poznati je poduzetnik koji se bavi svim vrstama instalacija, centralnog grijanja, klime i ventilacije. Osim toga, sam sin Lovro, inženjer građevine, njegov je zaposlenik. Međutim, ono što se desetljećima, a možda i stoljećima nije promijenilo jest da nije bilo nijedne generacije koja se nije bavila vinogradarstvom i voćarstvom. Od podruma i vinskih bačava nije tako mogao pobjeći ni Lovro, koji gradi novi podrum i planira sadnju starih autohtonih i gotovo iščezlih sorti vinove loze.
Tradicija
Od malih nogu je bio znatiželjan, zanimalo ga je baš sve. Uz oca, uzgajivača lovačkih pasa, shvatio je da životinje ne služe samo za maženje, nego da se o njima treba brinuti i hraniti ih pa je tako stjecao prve radne navike. Najbolje se u to uvjerio kad im je na imanje došla Cveta, kobila za jahanje. Lovro je tada bio desetogodišnjak. Vodio je brigu o životinjama, redovito je izvršavao svoje školske obveze i svakodnevno putovao na zahtjevne gimnastičke treninge u Karlovac te se okitio titulom viceprvaka Hrvatske u kadetskoj dobi. Sa 13 godina doživio je tešku ozljedu koljena, zbog čega je morao napustiti sport. No, naučene vještine i zavidna muskulatura pomoći će mu u izvođenju akrobacija sljedećih godina, u jahanju konja stojeći ili čak na dva konja na kaubojski način, a redovito je pobjeđivao na Starim seoskim igrama u svojem Vrhovcu, u disciplinama poput penjanja na stup ili skakanja u vreći bio je i ostao nepobjediv. Danas se posvetio ipak malo ozbiljnijim stvarima. Osim što s ocem vodi obiteljsko poduzeće, predsjednik je mjesne udruge vinara i voćara, zapovjednik je povijesne postrojbe Trabanti grada Ozlja te član Lovačkog društva Kuna Vivodina.
Osim tate Željka i mame Ljubice te supruge Katarine s kojom ima kćer Doris, veliku obitelj čine i Lovrin brat Marko sa suprugom Anom i sinčićem Gabrielom.
- Formalno smo s OPG-om krenuli 2009. godine, ali zapravo od toga nismo živjeli. To je uvijek bila sekundarna djelatnost jer smo htjeli očuvati obiteljsku tradiciju, kako sa suprugine strane, tako i s moje, jer su i moji bili vinogradari i vinari - kaže otac Željko Guštin. Tri konja i oko 35 ovaca također ne drže zbog zarade, konji su tu više kao ljubimci, a ovce služe kao žive kosilice.
- Selo stari, ljudi se sve manje bave poljoprivredom, njive postaju travnjaci, a onda se travnjaci ubrzo pretvaraju u šipražja. Kako smo uvijek imali životinje, susjedi bi dolazili i molili da kosimo i njihovo. Tako smo se odlučili uzeti stado ovaca, da one odrađuju barem dio posla - kaže nam Lovro Guštin. To je jedan od razloga zašto širi svoj OPG i nabavlja građevinsku mehanizaciju, bager i pikamer za kamen, malčer, škare za rezanje drva te miješalice za beton, želi proširiti uslugu na održavanje i saniranje poljoprivrednih imanja. Ipak, osnova svega, zaštitnik znak obitelji i ono što povezuje sve generacije obitelji Tkalac - Guštin je vinarstvo.
Novi nasadi
- Moj djed, Lovrin pradjed, bio je bačvar, a imali smo toliko velikih bačava da su se rušili podrumski zidovi kad su ih unosili. Osim Ogulina, Ozlja i Karlovca, vino smo prodavali u susjednoj Beloj krajini u Sloveniji - kaže nam o prošlosti svoje obitelji Lovrina majka Ljubica, čiji je djed Tomo umro u godini u kojoj se ona rodila, 1966. Njezin otac nastavio je tradiciju, ali se ipak smanjivala obradiva površina pa je tako od nekoliko hektara vinograda priča spala na samo 600 trsova. Onda je u kuću došao zet Željko, Lovrin otac, koji je krenuo sa sadnjom novih nasada na novom terenu pa su sada Guštini na 5000 trsova, s vinskim podrumom kapaciteta do 10.000 litara.
Vino predaka
- Bili smo u situaciji da smo imali previše vina za svoje potrebe, čak i kad bismo viškove podijelili prijateljima i poslovnim partnerima, a premalo za ozbiljniji posao. Zato je tata kupio zemlju i zasadio nove nasade. Od sorata uzgajamo graševinu, rajnski rizling, muškat žuti i pinot bijeli te štajersku bjelinu. Trenutačno vino plasiramo na područje Karlovačke i Zagrebačke županije do Jastrebarskog. Plan je probiti se na inozemno tržište - kaže mladi vinar Lovro Guštin. No, da bi te planove realizirali, moraju biti strpljivi. Prethodne dvije godine imali su umanjene prinose zbog tuče i kasnih mrazova, a i ono vina što su dobili ne mogu plasirati zbog pandemijske godine. No, da optimizma ne nedostaje, dokazuju Lovrini planovi. On gradi novi vinograd u obližnjoj Vivodini, gdje se skućio sa suprugom.
- Išao bih na autohtone i gotovo izumrle sorte grožđa koje se isključivo vežu za ovaj naš kraj, znači zanima me primarno autentičnost. Zasad smo zasadili nešto trsova, vidjet ćemo kakvi će se pokazati. Te sorte su toliko stare da se ne mogu vezati ni za jednu drugu, nemaju ni imena, ali su vezane za ovo naše podneblje - priča nam Lovro.
Ono o čemu Lovro govori je projekt identifikacije i revitalizacije autohtonih sorata Ozaljsko-vivodinskog vinogorja, koje su u suradnji s Gradom Ozljem četiri godine provodili stručnjaci s Agronomskog fakulteta i znanstvenici Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo. U nekoliko očuvanih stoljetnih vinograda generičkim analizama otkrili su sedam rijetkih sorti koje su jedinstvene za taj kraj. Prije dvije godine zasađeno je eksperimentalnih 50 trsova, čiji prvi urod s nestrpljenjem čekaju Lovro Guštin i ostali vinari ozaljskog kraja. Sadnjom tih sorti Lovro će oživiti tradiciju uzgajanja vinove loze i podrumarenja, kako su to radili njegovi najstariji preci. Dotad će uživati u još jednoj sorti koji mnogi danas krče ili odbacuju, štajerskoj bjelini.
- Iznimno lagano i fino vino, nema puno alkohola, za opuštanje. Ako se i pretjera s količinama, doma bute došli sigurno - poručuje mladi građevinar i vinar Lovro Guštin.
