- Znate, bio je to težak život. Dobro, živio sam uz HNK, ljudi su me hranili, ali za moj ukus, bilo je vani malo previše hladno. Reći će vam neki da u Splitu nije previše hladno, ali neka oni sjede na klupici pola dana, pa da ih vidim. Uz to, te buhe, to je bilo strašno - rekao bi nam mačak Kiki da kojim slučajem može razgovarati.
Rekao bi nam to, naravno, ležeći na svom omiljenom mjestu u stanu. To mjesto, zapravo, varira: ima dana kada najviše voli biti u pećnici, drugim danima će profinjeno odmoriti u perilici posuđa, dok vikendom obično bira spavati među policama za knjige i CD-ove. Vlasnike mačaka takvo ponašanje sigurno ne čudi - na kraju krajeva, mi smo im samo sluge, a kad one nešto odluče, nema šanse da se mi tome usprotivimo.
- Pronašli smo ga moja kćer Katja i ja ispred kazališta prije osam godina. Jedna simpatična ljubiteljica životinja nas je nagovorila da ga udomimo. Imao je tad manje od mjesec dana. Sjećam se da je bio strašno umiljat, ali jednako tako i strašno pun buha - sjeća se njegova vlasnica, pardon, batlerica Jelena Mandić Mušćet.
Čim se riješio buha, napunio trbuščić i odrastao, Kiki je pokazao svoj pravi karakter. Istina, još uvijek je veoma umiljat, no ne uvijek. Ima razdoblja kad je raspoložen, pa je najdivniji na svijetu, a ima i drugačijih trenutaka.
- Zna nas nekad napasti, ako procijeni da kvaliteta usluge nije na razini njegova carskog veličanstva. Naravno, sve je to u šali, ali ima trenutaka kad izgubimo smisao za humor i lagano ga pošpricamo vodom. Zanimljivo je da vodu nikad ne pije iz svoje zdjelice nego direktno iz slavine ili, eventualno, iz naših čaša. Obožava ležati u čistom sudoperu, umivaoniku i kadi. Navečer obvezno dođe leći na nas, jer smo mi njegovi najudobniji jastuci, ali i zato što smo voljeni članovi njegove jedine obitelji, u kojoj se nalazi i pas Cukar. Nikad nismo, ni na trenutak, požalile što smo ga dovele doma. Beskrajno nas nasmijava i usrećuje - dodaje Jelena.
A Kiki, na taj njen komentar, lijeno iskoči iz perilice i dođe se pomaziti. Učinilo mu se da je čuo onaj ton glasa koji prethodi otvaranju vrećice s poslasticama, pa je došao vidjeti je l' ima kakve nade za to... A i maženje nikad ne odbija. Kad vidi da keksića nema, elegantno se vrati na naslon kauča.
Na kraju krajeva, ipak je on mačak koji je živio ispred kazališta i manire su ostale. Možda nije veliki ljubitelj opere, ali zna kad je pravo vrijeme da se uđe na scenu i ode s nje. Pritom, naravno, izgledajući savršeno elegantno.
