Obožavatelj sam horror filmova i to sam prenijela na svoju djecu. Nakon nekoliko verzija Annabelle na redu je američka adaptacija filma ‘Krug’. Umire popriličan broj ljudi, scene nisu ugodne, ali mi to stoički podnosimo. Međutim, u jednom trenutku se pojavljuje konj. Preplaši se, poludi, bježi, pada s trajekta i to rezultira njegovim utapanjem. To je scena u kojoj moj osmogodišnji sin Ruslan viče ‘Ne!’, prekriva oči i okreće glavu. Od svih scena, upravo je ta problematična za malog čovjeka.
Prisjećam se svog djetinjstva. Oduvijek sam voljela horore, i, makar sam fizički potpuno neagresivna osoba koju sama ideja nasilja u pravom životu potpuno paralizira, razvila sam određenu fascinaciju serijskim ubojicama koja traje do današnjeg dana. Bilo da se radi o knjizi, seriji ili filmu - ako je tema serijski ubojica, ja sam konzument. Među filmovima koje pamtim iz djetinjstva svakako se ističe ‘Ono’ ili ‘It’ i dobro se sjećam straha od odvoda i odbojnost prema klaunovima koja će vjerojatno biti moj cjeloživotni suputnik. Petak 13., Noć vještica, Hellraiser,... Od ‘ - Kill her, Mommy, kill her. - I will, Jason. I will.’ do ‘No tears, please, it’s a waste of good suffering’, uglavnom znam citate i ne libim ih se koristiti u svakodnevnom životu. I usprkos ukusu koji mi je osigurao dosta mračno djetinjstvo, filmski trenutak koji mi je u sjećanju ostao zabilježen kao najtraumatičniji je smrt konja u ‘Neverending story’. Konj ne preživi. Malo dječje srce bilo je slomljeno.
Je li to značilo da nedostatak empatije prema ljudima kompenziram ljubavlju prema životinjama, očekuje li mog sina ista užasna sudbina ili je posebna reakcija na patnju stvorenja koja, vrlo slično malom djetetu, nijednim svojim postupkom nikad nikome nisu učinila ništa nažao plemenita crta koju treba njegovati i koja će u odrasloj dobi vjerojatno proizvesti osobu koja ima potrebu zaštiti one slabije, one nevine?
Zbog čega pojedini ljudi (uglavnom iz vrlo komotne pozicije promišljanja, komentiranja i, najvažnije, nedjelovanja) smatraju da imaju pravo osuđivati ljude koji su život posvetili spašavanju životinja? Kao da ta ljubav poništava svaku mogućnost ljubavi prema ljudima. Kao da to nije dio velike cjeline. Da li zaista postoji neko uvjerenje da ljudi koji se mogu poistovjetiti sa životinjskom patnjom nisu sposobni za isto i to s posebnim nabojem kad se radi o ljudima?
Ne brkajmo oprez empata s nedostatkom ljubavi.