Oleg Maštruko je glavni urednik i kolumnist medija za IT profesionalce Mreža, organizator poslovnih IT konferencija, te – u odvojenoj paralelnoj karijeri – putopisac i travel fotograf.
Upravo u ovom trenutku piše svoj online putopis Kronike globalnog zatopljenja, iz Dominikanske Republike, Bahama, Turksa i Caicosa, Paname i Kolumbije, koju objavljuje ovdje.
Tko je tvoj kućni ljubimac?
Žena i ja počeli smo kao cat people pred puno godina, čak decenija, i puno je mačaka prošlo kroz stanove koje smo mijenjali, neke za cijeli život, neki privremeno, za udomljenje. Hans, Roko i Lola su bili cijeli život. Trenutno smo na tri mačke i psu. Čuha 11 godina , Vlado, 7 godina i mala bezimena koju smo uzeli da je udomimo, ali to nije prošlo pa je ostala kod nas i sad nam je favorit. Jako je bezobrazna i bahata. Ponekad pomislim – kome od naših životinja bi vjerovao da je veličine tigra? Vladi i Čuhi bi, njoj baš i ne Pesica je Abi ili Abby, 7 godina. Žena je odjednom postala dog people i inzistirala na psu, mene se nije ni pitalo. A onda sam i ja postao dog person.
Kako ti se život promijenio otkad imaš ljubimca?
Mačke su najbolji učitelji ičega na svijetu. Mačke su mi produžile život, učinile me pametnijim i hrabrijim. Možda je to i od toksoplazmoze, haha. Da mogu, ugradio bi si par postotaka mačjeg DNA. Da se razumijemo, ne mislim da su „dobre“ po ljudskim moralnim kriterijima – dapače. Sebične su, samožive, sve rade po svom. A psi su dobričine i veseljaci. Nisu filozofi kao mačke, ali daju optimizam. Nekako ih nisam dovoljno pohvalio, vidi se da sam u korijenu ipak cat person.
Kako balansiraš između brige o ljubimcu i posla kojim se baviš?
Dosta lako, jer dosta lako balansiram s poslom. Sva životinjska briga je u biti obiteljska, ima nas četvero pa se to nekako podijeli. Sada djeca odrastaju i pomalo se odvajaju pa opet sve pada na Jelenu i mene, ali nije teško. Mačke su jako samostalne i traže vrlo malo brige, psa šetamo na smjene, no big deal. Najveći je problem kad sam ja na nekoj od putopisnih ekspedicija, kao upravo u ovom momentu (pišem iz Latinske Amerike) kada sva briga padne na ženu i djecu, uglavnom ženu.
Koju bi anegdotu mogao podijeliti s nama?
Anegdota ima mali milijun, uglavnom su insiderske i drugima teško razumljive. Možda je najbolja long-run anegdota kako sam uz mačju, postao i pseća osoba, kako sam stekao uvid u taj, meni inače stran karakter. Psa smo uzeli na ženino inzistiranje, ja baš nisam bio za. Nakon par tjedana postao sam dog person, i to protiv svih očekivanja i želja. Psi su nabrijani, aktivni pozitivci i optimisti, psi su protivotrov za hejtere. Psu je sve vrhunski doživljaj: au vidi kamen na koji se neki moj buraz popišao, pa to je super, gle leptir, žaba, cvijet, ovo je genijalno trčimo i veselimo se jer sve je sjajno!
U dva sata šetnje sa psom doživiš toliko mikro-avantura koliko ne doživiš u tjedan dana bez toga. Trava lopta, trčanje, drvo, neka životinja, drugi pas - frend za igru ili svađa, protrčao neki žohar, istražuje neku rupu, zakopava neko drvo, ubode ga pčela, ništa idemo dalje, vau sreća skakanje, cijeli svijet je jedna velika ludnica nabrijane pozitive.... Sve to on komprimira WinRAR-om u sat-dva šetnje.... Njoj ništa a meni bude sensory overload samo što nju pratim. Divno ćaknuta, super pozitivna životinja. Uz mačke je lako biti hejter, mačke su prirodni hejteri i preziratelji svega. Psi su obratno.
Kupiti ili udomiti?
Mi smo sve naše životinje udomili, što savjetujem i drugima. Pogotovo kad su mačke u pitanju. Međutim, ne sudim nikome, pa ni onima koji se odluče na kupnju, kako kome paše.