Krajem 19. i početkom 20. stoljeća živjela je u Osijeku Paulina Hermann zvana Mačkamama. Pomagala je siromašnima, a najpoznatija je po ljubavi prema mačkama. U Osijeku se nalazi njen spomenik, gdje je prikazana okružena upravo ljubimcima koje je jako voljela. I premda postoji tradicija koja taj grad vezuje s mačkama, mnogi će vam reći da današnji Osijek zapravo ne voli te životinje. Sve udruge koje im pomažu nalaze se u teškom položaju i jedva sastavljaju kraj s krajem.
No, jedna od žena koja je, unatoč svim problemima odlučila nastaviti tu osječku tradiciju je i Mandica Tomašević. Kad je prije nekoliko godina otišla je u mirovinu odlučila se posvetiti svojoj velikoj ljubavi - mačkama. Točnije, njihovom spašavanju. S dvije prijateljice je osnovala udrugu kako bi povezala ljude koji hrane ulične, ničije mace, te kako bi jedni drugima mogli pomoći u brizi za njih: kastracijama, liječenju i udomljavanjima.
U četiri godine, koliko udruga radi, stvorila je mrežu kontakata u tom gradu, prigradskim naseljima, kao i selima u okolici. Da ih okolina prepoznaje govori činjenica da su lani proglašeni osvojili prvo mjesto na jednom nagradnom natječaju, gdje je bilo nominirano 15 najboljih udruga iz naše zemlje.
- Ponosna sam i na činjenicu da smo prošle godine, u samo deset mjeseci kastrirali čak 400 maca u Osijeku i okolici. Učinili smo to u suradnji s udrugom ITV Grenzenlos iz Schwarmasteda - ističe Mandica i i pokazuje nam slike mačaka koje je spasila. S njihovim udomiteljima je uvijek u kontaktu i redovito dobiva fotografije svojih spašenih krznatih mališana. Vlasnici joj se nekad javljaju da im da savjet, a često i samo kako bi pričali o životinjama.
- Ne dam se, znate. Imamo aukcije na Facebooku, pa na taj način prikupimo nešto sredstava. Redoviti smo na sajmu antikviteta, gdje svaki mjesec imamo štand. Imamo i donore, tako da se pokrpamo. Ja osim toga imam servis za čuvanje djece, pa ono što na taj način zaradim, ide macama. Sve mačke o kojima se na ulicama brinem su kastrirane i zdrave, a u ove četiri godine brojne smo udomili i pomogli im - ponosno će Mandica, koja u stanu ima svojevrsno oporavilište za mačke - tamo su one smještene nakon kastracije, a prije povratka na ulicu, ili dok se liječe. Nije lako brinuti o ničijim životinjama, jer često stigne negdje samo kako bi bila uz mačku kad ona umire. I teško je to, priznaje, svaki put. Na smrt se čovjek ne navikne.
- Uvijek budem tužna, isplačem se, ali sutra ponovno idem na ulicu, hranim, pomažem, liječim, kastriram, udomljavam ili vraćam na hranilište. Znam da je mačkama potrebna sva pomoć i ne mogu sebi priuštiti da budem tužna, nego i dalje moram pomagati. To je moja misija - kaže Mandica.
