Selimo se. Još nas točno dva tjedna dijele od tog velikog dana i moram reći da smo svi jednako zbunjeni. Mi ljudi količinom stvari koje su se, unatoč redovnom godišnjem pregledu i poklanjanju, ipak nakupile u stanu. Cure pak činjenicom da se trenutno stvari nalaze na čudnim mjestima - recimo, kutije koje su bez ikakvog reda raspoređene po našem životnom prostoru.
U pravu su, priznajem. Te kutije su zaista razbacane kao da ih je more izbacilo na plažu nakon tri dana juga. Čak ni meni, autoru te instalacije, nije jasno zbog čega sam ih postavila na ta mjesta i gledam svoje ukućane kako posrću preko njih. Nitko mi ne govori ništa: dva člana našeg kućanstva zato što laju, a jedan zato što mu je jasno da mi je ovo razdoblje iznimno stresno.
Napravila sam i ozbiljnu inventuru psećih stvari. Bilo im je posve svejedno kad smo odlučili pokloniti njihove zdjelice koje ne koriste, ogrlice koje nikad nisu nosile, baš kao i igračke na koje nitko nikad šapu nije stavio. No, meni nije bilo lako. Kad sam sve to strpala u kutiju i odnijela do vrata, osjećala sam se hrabro. No, onda...
- Zašto si stavila ovako veliku kutiju za tako mali broj stvari - pita me Gospodin Posebni sutradan ujutro, nakon što se nadvirio u kutiju.
- Zato što sam slab karakter. Eto - kažem bez imalo srama.
Nije mu jasno, pa objašnjavam:
- Bila je puna, ali sam usred noći izvukla iz nje par stvari. Jer, znaš, ona posudica - iz nje je Maša jela na poslu kad je tek došla. Kako da to poklonim?
- Ali sad imamo stalak i drugačije zdjelice. Iz one njih dvije nikad više neće jesti. Zar nije bolje da to nekome damo? - pita me gospodin Savršeno Racionalni.
U pravu je, pa skrušeno vraćam stvari u kutiju.
No, u nju nisam htjela staviti njihove prve ogrlice. Naravno da ih ne nose, ali to se ne poklanja. No, sve druge stvari koje ne koriste, a nakupilo ih se, idu van.
Ono čega se pribojavamo je kako će se njih dvije naviknuti na ne samo novi životni prostor, nego i na novi kvart. Iako ih vodimo sa sobom svaki put kad idemo u novi stan, da ga vide i naviknu se, nismo sigurni što nas čeka u trenutku kad naši prijatelji odu, a mi ostanemo sami s hrpama kutija.
Ako nas imalo poznajem, a mislim da jesam, vjerojatno će situacija izgledati ovako: mi ljudi ćemo se baciti na raspakiravanje stvari, Mašenjka će nam praviti društvo (čitajte, motati nam se pod nogama dok netko od nas ne padne i slomi vrat), a Tita će skočiti na kauč i zaspati snom pravednika. Ona je ipak Gospodar Svemira i ne može se baviti tim plebejskim stvarima. Naš vođa čopora će sigurno biti u snu unatoč zvukovima oko nje, koje će uspješno ignorirati, a probudit će se na vrijeme za večeru.
Nemate pojma koliko naporno radim na sebi da postignem Titino stanje uma. Zasad mi ne ide, ali i dalje gajim nadu da ću jednog dana i ja biti poput nje.