Veća je vjerojatnost da će vam iz aviona doletjeti nešto na glavu nego da će vas ugristi ili rastrgati morski pas, kaže iskusni dubrovački biolog Vladimir Onofri. No, kaže, svjestan je činjenice da je svakog ljeta ljudima zanimljivo slušati je li se negdje pojavila peraja ili je viđena kakva psina u plićaku, piše Dubrovački.
- Posljednji put je javnost zgrozio ovaj nedavni napad na kupačicu u Egiptu. No statistika pokazuje da su u 150 godina otkad postoje podaci, samo 11 puta kupači u Jadranskom moru bili žrtve napada. Zadnji put u uvali na Visu morski pas je još 2008. napao slovenskog turista, vidio sam slike, odgrizao mu je dobar dio noge. Slovenac je stalno tvrdio da ga je napao veliki bijeli, što se i potvrdilo tek kad je čovjeku u nozi nađen jedan zub bijele psine – prisjeća se Onofri kronike ‘bliskih susreta‘ morskih predatora i kupača u Jadranskom moru gdje obitava tridesetak vrsta morskih pasa, od kojih su neki ‘rezidenti‘, a neki tek povremeni posjetitelji.
Dodaje kako je dobro poznato da nemani iz dubina slijede trag krvi, bilo da je posrijedi jato ulovljene ribe ili ranjeni kupač.
- I inače se ‘šlepaju‘ uz veliku ribu, posebno jata tuna, pa ne čudi da ih je dosta primijećeno u Bakarskom zaljevu gdje su se bacale mreže tunere. Što se modrulja tiče, oni često dolaze u svibnju, kote žive mlade u plitkom moru, često budu dezorijentirani, toliko da su u Lumbardi ljudi na pržini jednog modrulja uhitili za rep i izvukli na kopno. No, to je bilo onda, a sad bi za to bili kažnjeni jer su morski psi zaštićena vrsta – podsjeća dubrovački znanstvenik i veliki ljubitelj mora. Prisjeća se Onofri i jedne epizode iz dubrovačke povijesti vezane uz morske pse:
- I danas se u prirodoslovnom muzeju čuva čeljust velikog bijelog koji je ulovljen ispod porta negdje krajem 19. stoljeća. Bio je osmi mjesec, vrućina, ali sreća da u moru nije u to vrijeme bilo čeljadi jer su svi išli na otvorenje željeznice pa se nitko nije kupao – priča nam sugovornik i navodi epizodu iz Šipanske luke gdje je 1970-ih također dolijala velika bijela psina. Bila je dulja od četiri metra, a dosta je otočana za suvenir sačuvalo neki od njezinih brojnih zuba.
- Susreti ljudi s morskim psima uistinu su rijetki. Osobno ronim 50 godina i nikad nijednog nisam vidio uživo, samo s barke a i to rijetko. A to što spominjete pokraj Lastova, moguće je jer se velika bijele psine i inače mrijeste u dubokom Jadranu, na otvorenom, i prate ‘rutu‘ tuna kojima je migracija najčešće u rujnu. Svakako, morski psi, pa tako i velika bijela, nemaju ni pasoš ni granicu - zaključuje ovaj stručnjak za morsku floru i faunu.
Što se tiče ekstremno visokih temperatura mora kojima svjedočimo ovih dana (na Mljetu je izmjereno 30 stupnjeva Celzija) i mogućeg pomora ribe, Onofri napominje da riblja jata instinktivno ide u dublje more, gdje je hladnije, a količine kisika veće.
- Samo jedna bura može u danu sniziti temperaturu mora s 27 na 20. Isto tako, u rujnu dublji slojevi mora ostaju topliji dok se temperature na kopnu snižavaju. Svakako, toplo more nije uzrok pomoru ribe. Prije bi to bili loše riješeni kanalizacijski otvori – zaključuje naš sugovornik.
Kazne za izlov i do 30 tisuća kuna
Jadran je, dakle, dom čak trideset vrsta morskih pasa koji se smatraju sigurnim dokazom bioraznolikosti akvatorija.
Kazne za ilegalni izlov kreću se do 30 tisuća kuna. Osim ‘najslavnijih‘ i za kupače kobnih vrsta poput velike bijele psine koju su proslavile ‘Ralje‘ i modrulja, kod nas su zaštićeni i pas lisica, psina zmijozuba, mlat, pas tupan, glavonja i volonja. Najbržim ‘plivačem‘ smatra se kučak, a najmanji je kostelj, tek pola metra duga vrsta koja obitava u dubinama. Ribari prepoznaju još vrsta kao što su trošiljka, žutuga, kučina...