Duboko u prašumama Amazonije postoji zanimljiva pasa koja ima kratke uši, šiljaste noseve i čupave repove. Stvorenja, koja su zapravo jedna od najmanje proučavanih vrsta pasa na planetu, rijetko se viđaju. Nisu ih mnogo puta vidjeli čak ni znanstvenici koji su u tim prašumama proveli godine, proučavajući biljni i životinjski svijet, piše Gizmodo.
Službeno, naziva ih se kratkouhim psima (short-eared dogs), ali su toliko neuhvatljivi da ih se često naziva psima duhovima. Znanstvenici su dugo vremena pokušavali bolje razumjeti ova stvorenja, ali im baš nije išlo. Do sada je jedno od najznačajnijih otkrića bilo ono o njihovim testisima.
Veterinarka Renata Leite Pitman, znanstvenica na Nicholas School of Environment Sveučilišta Duke, posvetila je godine proučavanju pasa duhova. Prije dvadeset godina trebala je preuzeti sasvim drugi posao, no saznala je za ove pse i istraživački projekt u peruanskoj Amazoniji. Doznala je nešto fascinantno: u punih deset godina istraživanja tih pasa, znanstvenici su ih vidjeli svega deset puta. Upravo to ju je privuklo da karijeru posveti istraživanju te neobične, neuhvatljive, fascinantne vrste.
U srpnju 2000. godine otišla je u Amazoniju. Planirala je ostati tamo dva mjeseca, no to se produžilo na tri godine. Psi duhovi u tom su vremenu postali njen glavni interes. Ono što je odmah saznala o njima je da su sramežljivi, da love solo ili u grupama od svoje, troje, a ne u velikim čoporima. Po tome su drugačiji od ostalih pripadnika svoje šire obitelji.
Ono što je sama otkrila proučavanjem snimki i tragova u šumama je nešto o njihovoj prehrani. To su informacije koje je dobila sakupljajući njihov izmet. Nije sve stalo samo na tome - prateći trag izmeta i otiske šapa, susrela se s njima.
- Bila sam u šoku. Slijedila sam trag, a onda sam odjednom vidjela par ovih pasa. No, prije nego sam stigla izvući kameru i snimiti ih, nestali su - rekla je Leite Pitman.
U narednim godinama je njen interes samo porastao. Ona je prva znanstvenica koja je stavila oznaku na jednog kratkouhog psa, koja je služila promatranju i prikupljanju što više informacija o vrsti. Na njoj se nalazi i kamera, tako da se uz pomoć tog psa prikupljaju mnogi podaci o vrsti.
Naime, Leite Pitman je 2006. godine dobila informaciju kako jedan muškarac ima doma ovog psa, kojeg je kupio od lovca koji ga je pronašao u šumi. Nazvao ga je Oso, što je španjolska riječ za medvjeda. Kad je Leite Pitman otišla do muškarčeve kuće, pronašla ga je - nesretna životinja je bila u strahu od ostalih pasa koji su živjeli s njim.
- Oni bi pojeli svu hranu i ne bi mu ništa ostavili. Ove životinje ne bi smjele biti ljubimci, nikad - istaknula je.
Punu godinu dana nastojala je uvjeriti muškarca da joj pokloni Osa, kako bi ga vratila u divljinu. Kad je pristao, u zamjenu za to da mu plati svu hranu koju je ovaj ikad pojeo kod njega, znanstvenica je bila oduševljena. Otkupila ga je i počela privikavati na divljinu. Jedna od prvih stvari koje je primijetila je da su mu testisi iznimno maleni. Nešto što se činilo kao bizaran i nezanimljiv detalj postat će važan dio njenog istraživanja.
- Uvijek se šalim da ovi psi imaju male uši, po čemu su poznati, a trebali bi biti poznati i po malenim testisima. Možda bismo im trebali promijeniti ime: da ne budu kratkouhi, nego kratkotestisni psi - rekla je znanstvenica, koja je Osa najprije odviknula od ljudske hrane, a potom svakog dana odlazila s njim u šetnju kroz prašumu, kako bi proučavala njegovo ponašanje i vidjela hoće li se naviknuti.
Ispočetka baš i nije. On je ipak bio pripitomljena životinja i nije se snalazio u divljini. Trebalo je godinu dana da se privikne, a onda, videći da se pas dobro osjeća, pušten je u divljinu. Ipak, prije puštanja je Leite Pitman primijetila kako su se stvari te godine promijenile: kad je navršio tri godine, Oso više nije imao malene testise. Tada je shvatila da se kratkouhi psi mogu razmnožavati tek nakon što navrše tri godine, što ih stavlja u loš položaj kad je riječ o brojnosti, jer mnogi umiru mlađi i nemaju potomstvo.