Prolaznike je iznenadio prizor usred Zagrebačke ulice blizu povijesne jezgre Dubrovnika – iza jednog automobila i njegove stražnje desne gume zalijepljeni za asfalt vidjeli su se ostaci nekog zmijolikog stvora. Je li riječ o zmiji ili glavoru (zmijolikom gušteru iz porodice sljepića koji je žućkasto-smeđe boje), kasnije nam je razotkrio stručnjak, jer većina se ljudi ne razumije u gmazove i u njima izazivaju samo jezu.
Stranci su snimaliprizor, a neki i pitali domaće ljude o čemu se radi. Slijegali su ramenima jer se po ostacima teško moglo reći o kojoj je vrsti riječ, tek, Dubrovčani su nam potvrdili da s toplijim vremenom doživljavaju češće susrete sa zmijama i glavorima. Viđali su ih po Babinu kuku, a po Župi i Konavlima ih redovno pregaze vozači jer prelaze cestu ili se zadrže na toplom asfaltu, piše Dubrovački.
Što učiniti kad se susretnemo sa zmijom, posebno u stambenom naselju, pitali smo Dubrovčanina Pera Tutmana, diplomiranog inženjera biologije i znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju na splitskom Institutu za oceanografiju i ribarstvo.
- Zmije su organizmi kojih zimi nema vanii jer im temperatura tijela ovisi o vanjskoj temperaturi, a sad je zagrijalo i počele su intenzivno izlaziti. Gdje ima ljudi, njih i nema toliko, međutim, može se dogoditi da se pojave u stambenim naseljima. Povremeno se može dogoditi da neka zaluta, posebno u Dubrovniku ima puno glavora jer ima dosta kuća s vrtovima. Zna biti i drugih, neotrovnih zmija, tipa šilca, kravosasa, crvenkrpica – kaže Tutman, koji nam je razotkrio i tko je nesretni zmijoliki stvor pregažen u Zagrebačkoj – bio je to glavor.
- Dok sam još živio u Dubrovniku, s vremena na vrijeme susretao sam poneku zmiju u Gospinu polju i Hladnici jer tamo još ima 'divljine' u odnosu na urbanizirane prostore. Pojave se, nije to ništa loše ni neuobičajeno, a i dobar je znak da ih ima. One se hrane uglavnom glodavcima i dobro djeluju na okoliš. Ljudi se od davnina boje zmija i ubijaju ih, a to nije dobro. Nije ni meni drago ih vidjeti, uhvati me jeza, ali ih ne treba ubijati. Ljudi reagiraju iskonski i sve je dobro dok nije poskok, ali i njega treba ostaviti na miru jer on ne napada ljude ako nije ugrožen. Više puta sam bio svjedok da ljudi kupe drva za ogrjev u Primorju ili Hercegovini, a među tim drvima bude poskok. On se zna zavući u te šupljine – dodaje znanstvenik sa splitskog instituta.
- Izgleda da zmije sve više sa zemljišta tjera kemijsko tretiranje, pa dolaze sve bliže stambenim naseljima gdje se hrane glodavcima. To za nije prirodno da borave preblizu stambenih naselja. Nekad smo ih hvatali za potrebe Imunološkog zavoda po šikarama i njivama, ali nikad blizu kuća. Stvar je sad obratna, sad ih nalazimo puno bliže kućama – govori Darko Karamazan, čija je obitelj, porijeklom iz Ukrajine, od kraja 19. stoljeća, točnije 1887. godine, nastanjena u selu Šumeće blizu Slavonskog Broda, jedinom selu u bivšoj Jugoslaviji koje se bavilo hvatanjem zmija, pojašnjava.
- Baš sutra idemo u Osijek zbog jedne zmije, a zvao nas je i čovjek iz Zagreba koji ju je primijetio blizu svoje kuće. Nas inače financira lokalna samouprava, a može nas se dobiti preko broja 112. Išli smo nedavno u Vodice, ulovili smo bjelicu, a prije toga i poskoka – ističe Darko, koji ovaj posao radi preko 40 godina. U udruzi ima i kolegu Vlada Lađarevića, a njih dvojica su tijekom svoga posla svašta doživjeli. Darka je jednom ugrizla bjelica, ali nikad, srećom, poskok ili riđovka.
- Najbolje ju je zaobići! Ako je riječ o stambenom naselju, dobro je odmah nazvati 112 – savjetuje Darko. – Mi idemo po kućama, hvatamo ih ispod ormara, kreveta, na zavjesama, u plafonu, u autima, ne znam gdje ih sve nismo hvatali!
Darko je zmije počeo loviti kao šestogodišnjak. Jednostavno se nije bojao, a s vremenom mu je to postala rutina, kaže, kao nama otići na ručak. O opasnosti ne razmišlja, iako je dokazano da se posavska riđovka križala s bosanskom ljuticom i da je njezin otrov najotrovniji u Europi, što je dokazao jedan njemački znanstvenik, kaže Darko Karamazan.
– Ne bi ih trebalo ubijati. Dosta smo toga u našoj domovini uništili, ostala nam je samo priroda da barem nju spasimo – zaključuje naš sugovornik.