ZAGREB - Samo dva HTV-ova nedjeljna Dnevnika Zoranu Šprajcu bila su dovoljna da pred televizijske ekrane privuče više od 750.000 gledatelja, ostvarivši tako gledanost od respektabilnih 17, 9 posto. Šprajc je tako svojim Dnevnikom, emitiranim 13. ožujka, nakon gotovo godinu dana pretekao konkurentsku emisiju Nove TV, a daleko ispod sebe prema gledanosti je ostavio središnje vijesti RTL televizije.
Ono što Šprajcu s lakoćom uspijeva, njegovi kolege, urednici i voditelji HTV-ova Dnevnika Sandra Križanec i Ivan Jabuka mogu samo sanjati, jer se njihove emisije, u odnosu na gledanost Dnevnika Nove TV i RTL Danas nemaju čime pohvaliti. Tajna Šprajcova uspjeha jest u autorskom pristupu emisiji, osebujnoj uredničkoj prezentaciji priloga i - uvjerljivosti.
Odriču se konkurencije
Njemu, najjednostavnije rečeno, publika vjeruje i radi toga se gledatelji nedjeljom, na dan kada znaju da on vodi i uređuje središnji Dnevnik, odriču konkurentskih emisija i vraćaju HTV-u, baš kao što su to činili u vrijeme kada su središnju informativnu emisiju vodili Goran Milić i Miroslav Lilić.
Premda je svaki od ove trojice velikana HTV-ova Dnevnika ima vlastiti stil i prepoznatljivost, i Milić i Lilić i Šprajc imaju jednu zajedničku crtu:
- Mislim da je to izvjesna doza ležernosti koju smo sva trojica unijeli u jednu tako strogu formu kao što je glavna informativna televizijska emisija. Svatko od nas je u svoje vrijeme pomicao granicu televizijskog izričaja, i nadam se da sam u tom smislu uspio nastaviti tamo gdje su Milić i Lilić stali.
Drastične razlike
Urednički se, međutim, nas trojica drastično razlikujemo i mislim da bismo se teško složili oko toga što bi ove nedjelje bila glavna tema Dnevnika, a bilo bi neslaganja i oko toga kako je obraditi - priznaje Šprajc, koji Dnevnik vodi već sedmu godinu.
Tri godine više “dnevničkog” staža u svoju bi knjižicu mogao upisati danas umirovljeni urednik i voditelj Dnevnika Miroslav Lilić, koji je za stol središnje informativne emisije TV Zagreb sjeo 1976. godine. - Prva asocijacija na to razdoblje mojeg života, odnosno posla, borba je za običnog gledatelja, kojem sam uvijek nastojao pružiti dobru i kvalitetnu informaciju. U to doba ukinuli smo protokole, nije bilo više izvještavanja s glupih sastanaka, na kojima su se okupljale glupe glave, tj. sveli smo to na najmanju moguću mjeru, a prednost smo dali životnim temama - prisjeća se Lilić, koji ne može vjerovati da se današnji urednici Dnevnika još uvijek nisu sjetili napraviti pravu, kvalitetnu analizu prosvjeda koji se svakog drugog dana odvijaju po ulicama hrvatskih gradova.
- Ta tema doslovno leži, ili, ako hoćete, šeće cestom, a nitko je nije primijetio. Svi samo izvještavaju u kojem se smjeru ljudi kreću, broje koliko ih ima, i čitaju što piše na transparentima koje nose. Eventualno još u studio pripuste ponekog političara da on kaže što misli o prosvjedima. Dosadno! Suhoparno! Nema analitičke informacije za kojom publika gladuje - upozorava Lilić.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista