Vedran Martić je kao izbornik uspješno kormilario kroz olimpijska teniska zbivanja, brinuo je o četiri igrača i svu četvoricu doveo do veličanstvenog uspjeha.
- Ma, ovo je ludilo. Kad sad pogledam ždrijeb, kad vidim kakvih je sve tu parova bilo, a na kraju su ostala samo naša dva. Ovo je strašan uspjeh. Bilo je teških i napetih trenutaka, po jedan za oba naša para. Mektić i Pavić su imali protiv sebe one mlade, lude Talijane u osmini finala i to je zbilja trebalo izvući. Čilić i Dodig su u četvrtfinalu gubili od Murraya i Salisburyja, koji su prethodno uništili Herberta i Mahuta. To je isto bio poseban meč. Zlato i srebro je nagrada za sve što su ovdje pokazali, ginuli su, borili se, bili izuzetno motivirani. Govorim za svu četvoricu.
Mate Pavić je zahvalio Vedranu Martiću na svemu što je napravio za njih u ovih deset dana u Tokiju.
- Ja sam se profesionalno postavio, kao i uvijek. Najveće zasluge ipak u tom dijelu pripadaju njihovim trenerima s kojima rade na dnevnoj bazi. Ja sam se trudio biti sa svima, znao sam trčati s jednog na drugi teren kad su bili treninzi. Znala je i Iva Majoli povremeno uskočiti. Što se tiče rezultata, uvijek gledam je li moglo bolje. Je li Marin mogao bolje proći protiv Carrena Buste, koji će sada igrati za broncu? Što bi bilo da je Dodig bio svježiji za miks s Darijom Jurak, izgubili su tijesan meč od kombinacije, koja je sada u finalu. Eto, ja uvijek tako razmišljam.
Pretpostavljamo da je atmosfera u teniskoj reprezentaciji bila na zavidnoj razini cijelo vrijeme.
- Istina, znali smo stvoriti dobar ugođaj i na tribinama. Kako je turnir odmicao, tako je dolazilo i nešto naših sportaša, kao braća Sinković u polufinalu. Sada su za finale opet uveli neke mjere, bile su obavezne maske, pregledavali su koga će pustiti na tribine.
Vidjeli smo da se provukao izbornik u streljaštvu Siniša Vitez.
- Šteta je najveća zbog tih praznih tribina.
Marin je najavio da će biti na raspolaganju i za sljedeće Igre, „nisu tako daleko“. Te u Parizu bile bi mu pete.
- Marin nikada nije sporan. Nikada mu nije teško trenirati. Pogotovo mu nije teško igrati za Hrvatsku. Od 2006. godine kad je prvi put igrao Davis Cup, propuštao je samo kad je to bila viša sila. Treba uzeti u obzir da je on obiteljski čovjek, da će u rujnu drugi put postati otac. Žao mi je što ljudi ne vide ili ne cijene dovoljno koliko se daje u svemu, koliko mu je stalo svaki put kad izađe na teren.