Maloljetni hrvatski tenisači najavljivali su blještave karijere, budući svjetski velikani predstavljali su se teniskoj javnosti, a upečatljiv nastup u Istri oduvijek je bio svojevrsna odskočna daska, u vidu garancije dolaska na prag teniske besmrtnosti (čitaj: osvajanja Grand Slama). Croatia Open u Umagu od ponedjeljka će po 33. put ugostiti kremu svjetskih tenisača, na čijem će se najnovijem izdanju skupiti i gusta koncentracija Grand Slam pobjednika.
Naravno, i nadolazećih teniskih majstora, koji, već tradicionalno, na ovom turniru najavljuju enormno perspektivnu budućnost, ali i skore napade na najveće titule na teniskom planetu. Dok se na krajnjem zapadu Hrvatske vrše posljednje pripreme za još jedan zemljani show, prisjetit ćemo se deset upečatljivih sličica iz povijesti umaškog turnira.
90-e
Dok smo teniske poslastice u Istri navikli vezati uz “srce” sezone, začinjeno ljetnim vrućinama, pogledamo li u retrovizor, prva dva izdanja turnira održana su - u svibnju. Bitka za naslov u Umagu tih je godina (1990. i 1991)., shodno prijeratnim političkim aktualnostima, još uvijek nosila službeni naziv “Yugoslav Open”, a na prvoj stranici turnirske povijesti u finalu su se susrela dva Hrvata. U prvom i (zasad) jedinom finalu između dvoje domaćih predstavnika, do titule je stigao Goran Prpić slavljem nad, tada, 18-godišnjim imenjakom, Ivaniševićem. Ujedno, bio je to jedan od ukupno dva trijumfa hrvatskih igrača u Umagu.
Mlada povijest turnira pamti i eru Thomasa Mustera. Pobjednik Roland Garrosa iz 1995., koji je i počasni građanin Umaga, u prvih šest izdanja do titule je stigao triput (1992., 1993. i 1995.). S obzirom na to kako je Dominic Thiem naslov osvojio 2015., lako dolazimo do računice prema kojoj austrijske snage imaju zavidan, stopostotan učinak u umaškim finalima (4/4).
Umag: Moyá kuća
S obzirom na to kako je titulu osvajao rekordnih pet puta, ali jednom i izgubio u finalu, dolasci kultnog Španjolca u Umag nerijetko su se svodili na tenisku konstataciju: “No Moyá, no party”. S druge strane, s obzirom na to kako je Carlos bio osvjedočeni ljubitelj noćnog života, pogotovo prilikom dolaska u Istru, konstatacija može biti i obrnuta: “No party, no Moyá”. Posljednji od pet trijumfa na turniru režirao je 2007., kada je u finalu svladao Rumunja Andreija Pavela. U pohodu na završni trofej, u prvom kolu svladao je Stana Wawrinku, tadašnjeg branitelja naslova.
- Umag je moj Roland Garros - poručio je nakon pete “kante”, a na turniru je nastupio 15 uzastopnih puta, debitiravši 1995.
Uz ljubav i podršku domaće publike, Moyá je, osim neslužbene titule “kralja Umaga”, dobio i titulu počasnog građanina Umaga, a Stjepan Mesić, bivši predsjednik Republike Hrvatske, odlikovao ga je redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara.
Nagovještaj Kralja
Prije negoli je ovjenčan titulom “kralja zemlje”, ali i jednog od “najvećih u povijesti tenisa”, 17-godišnji Rafa Nadal predstavio se hrvatskoj publici 2003. godine. U pojedinačnoj konkurenciji zaustavljen je u polufinalu. Na put mu je tada stao njegov budući trener, Carlos Moyá, koji je, navodno, bio i zaslužan za dolazak Nadala (tada 58. igrača svijeta) u Umag.
Unatoč ispadanju u singlu, mladi Rafa ispisao je osobnu povijest. Iz Istre ipak nije otišao “praznih ruku”. U tandemu sa sunarodnjakom Álexom Lópezom Morónom, pokorio je suparnike u konkurenciji parova i okitio se općenito prvim ATP naslovom u, pokazat će se, ogromnoj karijeri koja je uslijedila. Na turnir se vratio dvije godine kasnije, nedugo nakon osvajanja prvog Roland Garrosa. Međutim, na centralni teren izašao je isključivo radi - isprike. Stigao je ozlijeđen iz Stuttgarta, nije mogao zaigrati, ali u stilu pravog teniskog kavalira, publici je uputio javno žaljenje.
Upamtite ta imena
Moglo se isključivo nagađati, točnije, buncati, ali nitko nije mogao predvidjeti da je u umaškom finalu 2006. “stajalo” 26 budućih Grand Slam titula. Zasad. Iako je većinu, odnosno, njih 23 (barem u ovom trenutku) potpisao Novak Đoković, a “samo” tri Stan Wawrinka. Najzvučniji finale u povijesti Umaga bio je i jedan od najposebnijih. Prvi ATP trofej u karijeri podigao je, tada, 21-godišnji Švicarac, nakon što je srpski tenisač predao meč u 13. igri prvog seta, iako je u tom trenutku vodio 3-1, zbog iscrpljenosti i problema s disanjem. U tom trenutku bio je to, na oko, mrvu manje atraktivniji finale, s obzirom na to da su snage odmjerili 28. (Đoković) i 69. (Wawrinka) igrač svijeta.
Pobjednik turnira u četvrtfinalu je preskočio Juana Martína del Potra. Argentinac, pobjednik US Opena 2009., na turnir je stigao s pozivnicom, baš kao i Marin Čilić, kojega je Wawrinka preskočio u osmini finala. Reprizu uspjeha starog 17 godina, švicarski predstavnik tražit će idući tjedan u Umagu, u koji će ponovno stići - barem prema trenutačnom pogledu na ATP ljestvicu - kao autsajder.
Trofej je doma
S nepunih 18 godina, Marin Čilić u Umagu je 2005. upisao debi na ATP turniru. Njegova inicijacija na razini s “velikim dečkima” završena je porazom u prvom kolu od Belgijca Kristofa Vliegena. Ipak, sedam godina kasnije, hrvatska je dobila drugog pobjednika u povijesti Umaga. Međugorski tenisač do titule je nanizao Nijemca Daniela Brandsa, Amerikanca Waynea Odesnika, Ukrajinca Oleksandra Dolgopolova i za kraj Španjolca Marcela Granollersa.
- Nevjerojatan osjećaj. Obožavam igrati doma, već dugo nisam osjetio što znači osvojiti naslov kod kuće. Sigurno mi je to jedan od najdražih u karijeri - poručio je tadašnji osvajač, koji je s tom titulom osvojio naslov i na četvrtoj različitoj podlozi.
Iako Marin ne daje često euforične izjave, novinare je te večeri oduševio kratkom izjavom na press konferenciji nakon meča.
- Odigrao sam odlično. Što reći, nego, svaka mi čast! - prasnuo je u smijeh i zaradio pljesak okupljenih.
Neki novi klinac
Kao i Marin 2005., Hrvatska je u Umagu i devet godina kasnije nagovijestila još jednu veliku tenisku nadu s nepunih 18 godina života. Borna Ćorić 2014. pokazao je sav raskoš talenta, prvi put u karijeri preskočio prvo kolo glavnog turnira ATP-a.
Unatoč pozivnici, na prvoj stepenici izbacio je sedmog nositelja, Francuza Édouarda Rogera-Vasselina, a na drugoj Argentinca Horacija Zeballosa. Ipak, unatoč velikoj borbi i osvajanju prvog seta, Borna je zaustavljen u četvrtfinalu od prvog nositelja, Fabija Fogninija. Osim sjajnog teniskog repertoara, mladi tenisač pokazao je i iznimnu mentalnu snagu. Nakon uspješnog turnira, prvi put je zagazio u društvo 200 najboljih tenisača svijeta. Godinu nakon, Ćorić je ponovno zapeo u četvrtfinalu, tada ga je izbacio Roberto Bautista Agut.
Na turniru će ove godine, baš kao i Marin i Borna, ponovno zaigrati Dino Prižmić. Aktualnom pobjedniku juniorskog Roland Garrosa na ruku ide što je, baš kao i njegovi prethodnici, i on u ovom trenutku na pragu 18. rođendana…
Gospodine Punisher, obrodošli u Umag
Otvaranje turnira 2016. bilo je - “nešto drugo”. U Umag je stigao jedan od najvećih. “The Punisher” (“kažnjavač”). Andre Agassi. Vlasnik osam Grand Slam titula i olimpijski pobjednik, u Istru je stigao počastiti publiku ekshibicijskim dvobojem protiv Gorana Ivaniševića na otvaranju turnira, a konkurenciju ikona u zabavnom meču zaoštrio je i Juan Carlos Ferrero, još jedan bivši svjetski broj jedan i osvajač Roland Garrosa 2003. godine.
Da je Agassijev dolazak bio apsolutna meka za sve teniske fanatike, svjedoče i scene u kojima se Amerikanac kroz umaške ulice probijao uz pomoć zaštitara. Njegovu posjetu Hrvatskoj uveličala je i CNN televizija, koja je emitirala intervju s njim snimljen upravo u Umagu. Iste je godine umaški stadion službeno dobio novi naziv - “Goran Ivanišević”.
Sono l’italiano
”Pusti me da pjevam, jer sam ponosan, ja sam Talijan”, refren je hita “L’Italiano”, kojega je Toto Cutugno, talijanski pjevač koji je pobijedio na Euroviziji u Zagrebu 1990., lansirao prije točno 40 godina. Te noći u srpnju 2016., Talijani su prvi put pjevali u čast njihovog prvog, povijesnog umaškog pobjednika.
Tradicionalno, Umag je atraktivno odredište za talijanske turiste, koji nerijetko ljetni odmor začine uživanjem u zemljanoj prašini “bijelog sporta”. Dok su čak tri Talijana u prethodnih šest izdanja otišli do kraja, renesansni pokret započeo je Fabio Fognini 2016. godine. Ljubimac publike naslov je proslavio emotivno sa suprugom Flavijom Pennettom, talijanskom tenisačicom, koja je samo godinu ranije osvojila US Open. Do naslova je 2018. stigao i Marco Cecchinato, a 2022. talijanski “hat-trick” zaključio je Jannik Sinner.
Pobjednik sa spremljenim koferima
S obzirom na to kako je Borna Ćorić 2017. morao odustati od nastupa od ozljede, mjesto u ždrijebu napravilo se za “lucky loosera”, tenisača koji je izgubio na turniru, ali ipak - ide dalje. Priliku je objeručke, itekako, prihvatio 19-godišnji Andrej Rubljov. Ruski tenisač izgubio je u kvalifikacijama, spakirao kofere i čekao na polazak u novu tenisku oazu u drugom kraju svijeta, a onda neočekivano upao u ždrijeb i otišao do samog kraja. Osim što mu je to bio prvi ATP naslov u karijeri, bio je to tek sedmi put u povijesti da “lucky looser” osvaja titulu. Na zadnjoj stepenici prije finala, svladao je Ivana Dodiga, koji je na turnir stigao s pozivnicom. S titulom u Hrvatskoj Rubljov je tada ušao u društvo 50 najboljih tenisača svijeta, zauzevši rubno 49. mjesto.
Inicijalna epska bitka
Za kraj, Umag je na posljednjem izdanju letvicu digao u tenisku stratosferu. Po prvi put u povijesti turnira, snage su u bitci za naslov odmjerila dva igrača iz top 10 i, vrlo vjerojatno, režirali najveći meč u povijesti Croatia Opena.
Carlos Alcaraz u tom je trenutku bio peti igrač svijeta, a Jannik Sinner deseti. Nakon što je “španjolska mašina” osvojila prvi set u 13. igri, Talijan je, pak, zatim upalio svoje motore i do trijumfa stigao preokretom osvojivši dva iduća seta s glatkih 6-1.
S obzirom na to kako se radi, potencijalno, o budućim članovima “velike trojke” ili “velike četvorke”, kako god želite, vrlo lako je moguće kako su prvi epski okršaj u finalu imali upravo u Umagu.