Sportske naturalizacije već su poodavno sasvim uobičajene pojave. U cijelom svijetu, u svim sportovima. Načelno, nemamo ništa protiv njih, a uostalom i mi smo se u Hrvatskoj silno okoristili nekima (Pešalov, Eduardo, Kirilova, Xavi Garcia...), te i danas slavimo sve njihove uspjehe i medalje. Gotovo pa se s lakoćom, doduše ovisno od sporta do sporta, mijenjaju nacionalni dresovi kao i oni klupski. Iako, u vaterpolu je to u posljednje vrijeme učestalo sve više, a ono što posebno smeta je ipak iznimno liberaliziran postupak koji u biti dugoročno prijeti 'razvodnjavanju'. Ma koliko vaterpolo inače ima dovoljno vode.
Ova 2022. je apsolutno rekordna prema dosad zabilježenim naturalizacijama u europskom vaterpolu. Ona nama najpoznatija je Rusa Konstantina Harkova koji sada igra za Hrvatsku, nedavno je debitirao za Barakude na podgoričkom turniru Svjetske lige. Koji dan kasnije su se i Crnogorci ojačali jer im je pristupio Bjelorus Kanstantin Averka koji je prethodno duže vrijeme igrao za Jadran iz Herceg Novom, dok je sada u španjolskom Sabadellu. No, tu nije kraj.
Francuska je dovela čak dvojicu novih stranaca, od kojih jedan čak to i nije, ali to je zasebna priča. Naime, crnogorski vratar Slaven Kandić (31) već je tri godine u Francuskoj, brani za tamošnji Pays d'Aix natation, a sada je dobio francusko državljanstvo, odaslan je već neko vrijeme i zahtjev FINA za nacionalnu preregistraciju. Onaj drugi naturalizirani ili renaturalizirani je Michael Bodegas (35). Riječ je o sjajnom igraču koji pokriva mjesta centra i braniča, koji je prije 9 godina prešao u Bresciju, pa Pro Recco, a inače i jest Francuz!
Igrao je za Francusku već, da bi nastupanjem u Italiji skrenuo pozornost čelnika tamošnjeg saveza koji su ga privoljeli igrati za Italiju, s kojom je bio i svjetski prvak, od 2015. do prošle 2021. godine. E, tad se čovjek počeo predomišljati i odlučio se iznova vratiti matičnoj zemlji. Što će mu i biti omogućeno nakon isteka godinu dana neigranja za prijašnju reprezentaciju. Takva su pravila FINA-e. Ona vrijede inače za sve vodene sportove. U slučaju Kandića i Bodegasa, obojica su posljednju utakmicu za svoje prijašnje nacionalne momčadi (Crnu Goru odnosno Italiju) igrali 7. kolovoza prošle godine na OI u Tokiju kada su se baš i sastale Italija - Crna Gora. U srazu za 7. mjesto. To nadalje znači da od 8. kolovoza mogu igrati za drugu reprezentaciju odnosno Francuzi na obojicu ozbiljno računaju na ovoljetnom EP u Splitu koji počinje 27. kolovoza.
Bodegasov slučaj seljakanja, malo za jednu, pa za drugu reprezentaciju, pa onda opet za prvu je temeljem pravila FINA moguć. Nije niti prvi. Veliki Felipe Perrone, možda ponajbolji stranac u povijesti Juga je Brazilac, ali je kao mladić promijenio državljanstvo da bi igrao za Španjolsku. Onda su se primicale Igre u Rio de Janeiru pa je opet reprezentativno pauzirao kako bi igrao za rođeni mu Brazil, da bi nakon OI u Riju ponovo pauzirao i zaigrao za Španjolsku!? Kao da su u pitanju vlakovi i kolodvor, a ne nacionalna momčad. Ma, ništa protiv izrazito simpatičnog, visokokvalitetnog Perronea kojim usput budi navedeno ima i hrvatsko državljanstvo, oženjen je Hrvaticom. Čovjek samo koristi ono što pravila dopuštaju, ali da su pravila manjkava, nelogična, jednostavno rečeno loša i da zazivaju promjenu i to je točno. Primarno dva. Prvo, moguća je samo jedna promjena sportskog državljanstva i drugo, uvesti dobno ograničenje do kojeg se to može učiniti. Recimo do 21. godine. Može iznimno i kasnije, ali pod uvjetom da taj onda igrač nikada nije ni zaigrao za matičnu državu u kojoj je rođen.
Svijet s vremenom možda i postaje "veliko, globalno selo", ali ponašanja i zakoni ne trebaju slijediti istu logiku.