Bob Bowman (plivanje), Sir Alex Fergusson i pokojni Johann Cruyff (nogomet), Bill Belichick (američki nogomet), Ratko Rudić (vaterpolo), Claude Onesta (rukomet), Gregg Popovich i Phil Jackson (košarka)... Samo neki od najboljih trenera u svjetskoj povijesti sporta. Ne tvrdimo ultimativno da su navedeni baš ti također i najbolji, ali jednostavno donosimo naš izbor.
Stolni tenis ima plejadu sjajnih, vrhunskih trenera, te se bez uvrede drugima manje-više sve vrti oko Kineza. Oni sami pak za najboljeg između sebe prstom ukazuju prema - Xiaou Zhanu.
Čudo od trenera
Da, vrlo vjerojatno niste čuli tko je Xiao Zhan, kao niti mnogi u Europi, u najširoj javnosti. No, u stolnoteniskom svijetu, napose u Aziji i poglavito Kini, Xiao Zhan je u statusu živuće legende i hodajućeg božanstva. Teško nam je to malo predočiti, ali nije pretjerivanje. Od 2002. radeći u Kineskom stolnoteniskom savezu, nosi službenu funkciju “Najbolji trener”. Vodio je kinesku mušku reprezentaciju, tijekom njegovog izborničkog mandata lansirao je izvanredne igrače kao što su Zhang Jike, Hao Shuai, Run An, Fang Bo, Xu Chenhao... Godine 2017. postao je izbornik kineske ženske vrste i bio odgovoran za ženske dragulje ovog sporta kao što su Liu Shiwen, Wang Manyu, Sun Mingyang, Li Xiaodan, Chen Ke... Nabrajati što su sve navedeni osvojili, odnijelo bi nam stranicu ili dvije.
Navedimo tek dvoje s kojima je Xiao Zhan ostavio najdublji trag...
Zhang Jike - tri olimpijska zlata, jedno srebro na OI, sedam naslova svjetskog prvaka, srebro i tri bronce sa SP. Sve to u razdoblju od 2009. do 2016.
Wang Manyu - olimpijska pobjednica iz Tokija, od 2018. do 2022. pet puta svjetska prvakinja, uz dvije bronce sa SP. Jedna prije koji tjedan praktički sa Svjetskog prvenstva u Houstonu. Jednostavno, čudo od trenera.
Xiao Zhan je ovaj tjedan u Zagrebu, svakodnevno u Domu sportova. Jedan od trenera u mnogobrojnoj kineskoj ekspediciji na WTT Contenderu Zagreb 2023. Gledali smo prva dana turnira njegove treninge i ostali - ali doista - beskrajno dojmljeni. Ne njegovim igračima i igračicama, već trenerom!
Naime, ovaj 55-godišnjak bez ikakvog pretjerivanja, dnevno najmanje po 7-8 sati radi s ludo nadarenim klincima od 20-ak i nešto godina. Te cure i mladići koji pucaju od snage, nakon sat-dva su opravdano silno umorni, te sjednu malo, predahnu, odu u hotel.
A trener... On s reketom u ruci samo preseli za drugi stol i idemo dalje. Takvu količinu energije, “luđačke” brzine i refleksa u čovjeka rođenog 1968. nismo nikada vidjeli. Još nešto, vrlo bitno. On kao trener nije pokraj stola, stoji i nadgleda. Ne! On igra, servira, isprobava reflekse sportaša mlađih od njega tridesetak godina.
Odakle takva i tolika energija?
- Ha, to je moj posao - dosta jednostavno odgovara Xiao Zhan.
- To je normalno. Moj posao, s tim da sam sada zadužen raditi s mješovitim parovima. Najbolje mješovite parove sam doveo u Zagreb. Imamo ih četiri. Jednostavno, to je moja odgovornost raditi s njima. Neki moji igrači neće igrati pojedinačno, recimo Wang Chuqin koji je broj 2 na svijetu u singeu, ali će ovdje igrati samo mješovite parove. Oni rade teško, jako teško, ali onda i trener mora biti isti takav i jednako tako raditi.
Naš sugovornik je međutim bio i sam igrač, jako dobar. Rođen je u pokrajini Sečuan, budući da mu je otac ondje radio kao stolnoteniski trener, stroga kineska pravila su sina koji je sa 17 postao profesionalan igrač nagnala da se stolnim tenisom mora baviti izvan pokrajine u kojoj mu otac radi. Kako ne bi netko rekao da ga otac “gura”. Toga u Kini nema. Xiao Zhan je došao i do reprezentacije, onda je otišao u... Beograd. U momčad Partizana, godine 1989. gdje je bio suigrač našem Zoranu Primorcu.
- Joj, kako se ne bih sjećao! Svega, ali svega. Sad vam moram iskreno reći... Kada vratim film unazad, to mi je bilo najbolje, daleko najbolje doba u životu. Te dvije godine. Igrao sam posvuda po tadašnjoj državi. Pa, igrao sam toliko puta u Zagrebu i u ovoj dvorani. Baš sam govorio svih ovih dana mojima u reprezentaciji, kako se ništa nije promijenilo. Ova dvorana se nije promijenila. Ovaj dućan sportske opreme, pa na istom je mjestu, sve je isto kao tada. Cijela dvorana, svi prolazi, ulazi, sjećam se i ovog kafića. U redu, malo se unutrašnjost promijenila, ali sve je isto - prisjeća se Xiao Zhan.
Fantastično vrijeme za mene
Hm, dobro, ali ovo što velite nije baš na čast i slavu nama. Jer, ako se ništa nije promijenilo od 1989. u Domu sportova i okolici, onda znači da je vrijeme ovdje užasavajuće stalo. Sva sreća pa će na zimu renovacija Doma sportova.
- Ha-ha, da dobro, ali to je za mene bilo fantastično vrijeme. Prvo, jasno bio sam mlad. Zatim ljudi ovdje, vi to možda ne znate, pa to su najljubazniji ljudi! Tu sam igrao Europsku ligu, ali i nacionalnu ligu u kojoj se pet momčadi borilo za naslov prvaka. Dan-danas se sjećam tog doba, nevjerojatno lijepo je bilo. Tako mi je i danas kada dođem u Hrvatsku, u Sloveniju ili u Srbiju. Osjećam se kao da sam u drugom domu.
Kako biste opisali europski stolni tenis u to vrijeme, kada ste vi ovdje igrali i danas? Naime, naše skromno mišljenje je da je stolni tenis u Europi već duže vremena u velikoj krizi.
- Pa, moglo bi se reći. Kada sam igrao u bivšoj Jugoslaviji, dakle govorimo o Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, ti vaši klubovi su bili sjajni. Drugi na svijetu...
Dobro, ali što se onda dogodilo? Poznajete Europu i imamo neke sjajne igrače, ali u Top 10 je to jedan. Na 10. mjestu. Kineza je pet, plus jedan s Tajvana, pa jedan iz Japana. Da, ima jedan pod njemačkom zastavom, ali i taj je Kinez. Dakle, Kineza je šest.
- Je, poznajem Europu. Mislim da se sve zasniva na radu. Danas se radi... Gledajte, kada sam ja igrao, suigrači su mi bili Primorac, Karakašević... Pa, ja znam koliko smo teško i dugo mi trenirali. Sada je tehnika manjkava, koliko ja vidim. Tehnika europskih igrača se u posljednjih 30 godina nije baš puno promijenila, a to je puno vremena. Sustav je ostao isti, ništa se nije promijenilo. To je problem. Drugi problem su treneri. Šteta što mnogi veliki, dobri igrači u Europi kada prestanu s igračkom karijerom, ne ostaju i dalje u ovom sportu, ne žele se baviti trenerskim poslom, dok bi oni bi mogli nešto naučiti, prenijeti mlađima.
Je li točno da vi u Kini na stolni tenis ne gledate kao na sport, već stanje duha, svijesti?
- Apsolutno točno. Ovo što mi sada gledamo na turnirima, to je visoka, najviša razina Kine u stolnom tenisu. Ali stolni tenis je u svakom domu u Kini. Ljudi ga vole i nemojte se začuditi kada dođete u Kinu, uđete u restoran i tamo vidite stol za stolni tenis. Neki ga imaju i u uredu. Da, svi ga vole, svi pričaju o stolnom tenisu i to je jako bitno. Onako kako vi vjerojatno pričate o nogometu, tako mi o stolnom tenisu. U redu, možda toga ima i u Njemačkoj, Švedskoj, ali ne u tolikoj mjeri. S tim da je stolni tenis nekad bio tema razgovora u bivšoj Jugoslaviji, u Rumunjskoj, gotovo svakoj europskoj državi.
Supruga molila za uspjeh na SP
Zaključno, trenirali ste toliko svjetske prvake, prvakinje, olimpijske zlatnike. Tko je bio najbolji kojeg ste trenirali?
- Uh, to ne mogu...
Dobro, znamo za posebnu povezanost vas i Zhanga Jikea, svojedobno najboljeg igrača na svijetu. Negdje smo pročitali anegdotu kako je vaša supruga tijekom SP u Rotterdamu 2011. svaki dan odlazila u budistički samostan, moleći se za vas dvojicu i vaš uspjeh. Zhang Jike je osvojio zlato pojedinačno i broncu u paru. Za njega ste jednom rekli da je među rijetkim sportašima koji će uvijek ustati nakon svakog pada i nakon što ga vi kao trener najžešće pritisnete. U konačnici, Zhang Jike je četvrti igrač kojem je uspjelo, i to u 445 dana, osvojiti stolnoteniski Grand Slam - Svjetsko prvenstvo, Svjetski kup i OI u Londonu 2012.
- U redu, rezultatski gledano to bi bio Zhang Jike, ali svaka godina donosi nešto novo, svaki igrač jednako. Nova generacija će biti najbolja, ha-ha - sa smiješkom je završio Xiao Zhan.
Najbolji stolnoteniski trener na svijetu. Ako tako Kinezi vele, onda tko smo mi za proturječimo.