Kad je Josipa Mamić teško tresnula u pod u posljednjem napadu Hrvatske protiv Paragvaja, u odavno riješenom susretu, svima koji su znali što je ona prošla posljednjih godina doslovno je zastao dah. Bilo koji ružni pad izazove neugodan osjećaj, ali kad je Mamić u pitanju nemoguće je bilo pobjeći od pomisli “pa nije valjda opet, ne može biti toliki pehist”.
Tri puta su Josipi pucali križni ligamenti koljena, dvaput u lijevom i onda početkom ove godine u desnom koljenu na prvenstvenoj utakmici njezinog tadašnjeg kluba Bjelovara. Bio je ogroman udarac za naše desno krilo i to samo nekoliko tjedana nakon što je odigrala bitnu ulogu u osvajanje europske bronce u Danskoj i pomislila da napokon sve ide u pravom smjeru. S iskustvom dvije operacije i to godinu za godinu na lijevom koljenu, znala je što ju čeka, ali ispalo je i teže od onoga što je očekivala na temelju iskustva. Vratila se na teren tek krajem listopada, sad u dresu Lokomotive.
Ako nije koljeno, nije ništa
Bilo je to “na knap”, ali još uvijek na vrijeme da se ponovo izbori za reprezentativni dres. I onda ta posljednja minuta protiv Paragvaja. Čekajući vijesti, u glavi su nam uvijek iznova odzvanjale njezine riječi nakon što je odigrala prve utakmice ove jeseni...
- Da mi se to dogodi još jednom rekla bih “hvala, doviđenja”. To bi zbilja bilo previše, mislim da bih završila na psihijatriji.
Srećom, ovog puta nije bila u pitaju teža ozljeda iako to po događanjima na terenu s kojeg su ju odnijeli na nosilima nije tako izgledalo. I nastradao je kuk, a ne koljena.
- Kuk je dobro, odnosno puno manje boli nego odmah nakon pada i bit će to dobro. Ukočila su mi se i leđa, valjda od trzaja, to sam osjetila tek ujutro nakon što sam se probudila, ali i jedno i drugo će se riješiti, vjerujem, već do današnje utakmice - javila se iz autobusa kojim su se naše rukometašice u nedjelju prijepodne vraćale s mini-izleta.
Našu primjedbu kako je ipak riječ o ozljedama, makar lakšima, prekinula je i prije nego smo dovršili rečenicu...
- Ako se mene pita, nije to ništa jer nisu koljena.
Nema mjesta za tremu
Znali smo da će ta rečenica doći, a kaže i kako je sve izgledalo dramatičnije nego što je doista bilo.
- Iskreno, napravili su dramu s nosilima. Kuk mi se zakočio, rekla sam da nema potrebe za nosilima, da sama mogu izaći s terena uz nečiju pomoć, ali IHF je inzistirao na nosilima, a ispred su već čekala kola hitne pomoći, srećom potpuno nepotrebno.
Jeste li osjećali tremu uoči utakmice, ipak vam je to bio prvi službeni nastup nakon Eura prije godinu dana?
- Zapravo ne. U Danskoj sam prije svake utakmice imala tu nekakvu pozitivnu tremu, ali sad nisam imala nikakvu. Toliko sam radila tijekom rehabilitacije, toliko uložila u povratak da mi je najbitnije da sam tu i da mogu igrati, nema mjesta za tremu.
Vidjelo se to i na terenu. Odigrala je samo 18 minuta, ali i to je bilo dovoljno, bez obzira na to što Paragvaj i nije neko mjerilo, kako bi pokazala koliko može. Zabila je 4 gola iz 5 pokušaja, ukrala 3 lopte u obrani, dodala jednu asistenciju...
- Stvarno sam se dobro osjećala na terenu, slušala sam pomno na klupi što izbornik govori, probala ispraviti te neke greškice koje sam vidjela u našoj igri i ispalo je dobro. Uvijek može bolje, a sve što je svaka od nas napravila pojedinačno zapravo je bio plod zajedničke igre. Dale smo sve od sebe i to se i pokazalo na rezultatu.
Čini se da vam je baš trebala jedna ovakva utakmica da ponovo vratite sigurnost. Na stranu što Paragvaj nije neka kvaliteta.
- Jako dobro nam je došla nakon one brazilske pljuske, koja nam je pokazala kako ne možemo. Ova utakmica nam je sigurno vratila samopouzdanje da od danas idemo još jače i bolje.
Što ćete i morati, doslovno od danas jer Japan se dosad na SP predstavio kao kud i kamo jači i opasniji suparnik od Paragvaja. A zapravo se i protiv Brazila i protiv Paragvaja pokazalo da se mi mučimo protiv nižih ekipa koje igraju za naše pojmove malo “divlju” obranu.
- Japanke su neusporedivo brže od Paragvajki, a njihovom brzinom imale su problema i Brazilke. Istina je da nama ne pašu takve ekipe, ali mislim da smo se nakon dvije utakmice već priviknule na taj drukčiji, neeuropski način igranja. S Brazilom nam je bila prva utakmica, i najbitnija, bilo je i grča i malo su nam se sve stvari pomiješale.
Može li nam Japan napraviti nešto slično kao Brazil?
- Ako mi ne uđemo prave u utakmicu, može nam bilo tko napraviti problem. Doista vjerujem da smo se privikle na taj drukčiji rukomet, shvatit ćemo ih maksimalno ozbiljno, to uopće nije upitno, ali mislim da nema potrebe nikoga ni precjenjivati. Ako ćemo stalno razmišljati o drugima to isto neće biti dobro, mi moramo nametnuti svoje, skupiti glave i dati 150 posto, ako uđemo polovično bit ćemo u problemu.
Uživale na plaži i suncu
Hoćete li vi biti spremni za današnju utakmicu?
- Vjerujem da hoću, a ne bi to bila ni prva ni posljednja utakmica koju ja ili bilo koja od nas igra s malo ukočenim leđima.
Trebala im je sigurna pobjeda protiv Paragvaja za vraćanje raspoloženja, ali trebalo im je i slobodno prijepodne u nedjelju na plaži. I uživale su...
- Baš jesmo, u suncu i lijepom vremenu. Lijepo se maknuti iz hotela. Družile smo se i dobro nasmijale sve skupa.
I to je dio koji njih karakterizira i koji itekako treba njegovati. Uostalom, i zbog svog ponašanja i zajedništva su stekle simpatije javnosti i postale to što jesu, a ne samo zbog rezultata.