Zbogom prijatelju uoči neprospavane noći pune nevjerice. Zbogom, prijatelju za jutarnji pozdrav prelijepom, sunačanom danu. Zbogom prijatelju u blistavom jutru koje navješćuje proljeće i zaziva buđenje života.
A u grudima tuga, na grudima kamen od sto tona. Zbogom, Sarač, je li moguće da više nikad neću čuti tvoj topli prijateljski glas: "Đes' prijatelju, šta ima!?" Je li to stvarno san ili je prokleta java?! Zar je stvarno istina da si nas tako naprasno napustio? Ti - toliko pun života, uvijek i svakome spreman ponuditi lijepu riječ, uvijek prijatelj znanima i neznanima. Uvijek isti dobri Sarač, utjelovljenje ljudske dobrote.
Prerano nas je napustio veliki sportaš, čovjek i prijatelj, u legendu je otišla zlatna ljevica jugoslavenskog i hrvatskog rukometa, otišao je veliki Čovjek.
"Volimo te, Sarač", oprostio se prestižni balkan-handball.com iz pera beogradskog novinara Žike Bogdanovića - "„pobedio je, napustio teren, dao izjavu i otišao.“
Od velikog rukometaša i trenera, od velikog prijatelja i čovjeka opraštaju se svi. I ne vjeruju. Njegovi suigrači, njegovi rivali na rukometnom terenu, tisuće onih koji ga i nisu osobno poznavali, ali su uživali u njegovim igrama na rukometnom terenu koju mu je bio smisao života... Mario Kelentrić javio se u emotivnom obraćanju Saraču kao čovjeku koji mu je najviše pomogao na početku trenerske karijere "O Bože, cijelu noć vrtim bezbroj filmova... Koliko toga smo prošli zajedno? Ljetos sam postao trener, prvi put u životu. Bio si prvi koga sam nazvao da mi pomogne...Obogatio si mi život i hvala ti na tome'.
Riječi se nižu, ali nijedna nije dovoljno snažna, od Saračevića se opraštaju svi. "I trener, i kolega, ali svima nama prvo - prijatelj. Hvala ti, Sarač. Počivao u miru", od preminulog prijatelja oprostili su se u PPD Zagrebu, u klubu za koji je odigrao neke od najboljih partija. Saračevićev prijatelj iz djetinjstva, suigrač, kum, Božidar Jović također ne može shvatiti.
Nisu ga zaboravili
- I naši su se roditelji družili, mi smo cijeli život zajedno, bio mi je više od prijatelja, bio mi je brat.
Jović i klub učinili su sve da sa svoje strane pomognu i olakšaju ove najteže trenutke njegovoj supruzi Korneliji, u istim su se tonovima javili i iz Saračevićevog prvog kluba, iz Borca iz njegove Banja Luke: "Ovo je veliki gubitak za sve nas. RK Borac m:tel upućuje najiskrenije izraze saučešća porodici i prijateljima Zlatka Saračevića. Vječna Ti slava, legendo!"
"Nedavno sam jedva preživio gubitak Zlatka Portnera, s kojim sam prošao sve. Pa onda još Đole Balašević kojem sam bio gost na koncertima, prijatelj. I sada Sarač...On je bio čovjek posebnog duha…Legneš i razmišljaš da se to može i tebi sutra dogoditi. Razmišljaš da si mogao više neke stvari podijeliti s njim. Gubitak je ogroman", javio se i Veselin Vujović, sada trener Borca.
Na sličan su se način od Saračevića oprostili svi klubovi u kojima je igrao. Veszprem nije bi iznimka; prestižni francuski sportski dnevnik L'Equipe također je objavio prigodni oproštajni tekst. I nitko, baš nitko još uvijek ne može pojmiti, nikad više uživo nećemo svjedočiti njegovom zaraznom životnom optimizmu, neizmjernoj ljubavi i dobroti.
Piće za Sarača
Naravno, tu je i neizbježni Slavko Goluža, Saračevićev "učenik", suigrač i prijatelj. Kratki telefonski poziv:
- Saučešće, Keta, znam da ste bili veliki prijatelji, znam kako ti je - i ja plačem. Ti znaš da je uvijek bio na tvojoj strani.
Posljednja opaska odnosila se na "razmirice" između gore potpisanog i Goluže, posebno dok je bio izbornikom reprezentacije. Novinarski je posao takav. Uslijedio je posljedično narušeni odnos - kao u priči o dva brava na brvnu. "Muške stvari", ponekad uzrokovane različitim pogledom na rukomet, nekad i različitim svjetonazorom i pogledom na svijet. Telefoni su neko vrijeme šutili, a povremeni susreti bili su i više nego hladni. Ponekad je najteže reći "oprosti".
S druge strane kratka šutnja, a onda nešto što nagoni novu rijeku suza, ali i razgaljuje dušu: - Ne mogu vjerovati, zvao sam ga nakon utakmice i nije mi se javio. A uvijek je bio tu za mene - i kad su me on i "Jova" uvodili u reprezentaciju, baš uvijek...
Tuga je, kao i suze, curila iz Golužinih riječi. I na kraju ono što duše ište:
- Nemaš pojma koliko mi u ovom trenu znači tvoj poziv. Kad dođem u Zagreb, zvat ću te, popričat ćemo, popit ćemo jednu za Sarača...
I što onda ostaje?! Nova nezaustavljiva bujica suza. I u odlasku, Sarač je učinio dobro djelo. Za "Mliječnu stazu" apsolutno nevažno, gore potpisanom prelijepo i preveliko dobro djelo.
Taj božanski koncept postojanja; krug nastajanja i nestajanja, taj nelogični životni vrtuljak, koji ne bira vrijeme ni trenutak, teško je u potpunosti shvatiti. Zašto!? Zašto!? Dosta mi je tuge, dosta mi je više in memoriama kao najčešće novinarske forme, dosta mi je opraštanja od dragih ljudi.
Zbogom Sarač, zbogom prijatelju, stvarno ćeš nedostajati. Prazninu ništa, nitko i nikada neće u potpunosti ispuniti.