Lijevi bekovi uvijek su bili jako važni za reprezentaciju. O tome što su recimo značili Iztok Puc ili Blaženko Lacković ne treba ni trošiti riječi. U posljednje vrijeme igramo drugačije, oslonac nam je sredina napada, a vrijeme je promijenilo lijeve bekove koji su danas više pokretljivi i brzi nego visoki i snažni. I u tome svemu mi smo se malo pogubili, pa se krpamo kako najbolje znamo, ali kako ništa nije vječno tako ćemo se i toj novonastaloj situaciji morati znati prilagoditi. Potencijala imamo, ne nedostaje nam, no s tim potencijalom moramo znati kako i kojem pravcu naprijed.
Lijevi bekovi uvijek su bili i obrambene dragocjenost, pa se i u tom smislu moramo znati nositi sa situacijom. Godinama je najidealnije bilo pokrpati tu poziciju s iskustvo Domagoja Duvnjaka, jer smo s dvojicom iz glavne trojice igrača (Duvnjak – Cindrić – Karačić) nalazili sva napadačka rješenja. No, to ne može i treba biti vječno i u tom smislu slijedi nam velika promjena.
Dobro raspoređene snage
Snaga za takav rukomet imamo, znači da bismo mogli imati i način za održati visoki ritam rukometa danas. No, od svih tih naših brojnih potencijala, tek čekamo da se neki nametne kao trajno rješenje. Još niti jedan to nije uspio.
Čak bi se moglo reći da imamo i dobro raspoređene snage u smislu potencijala. Halil Jaganjac od kojeg se puno očekuje i Josip Šarac igraju u Bundesligi. Jaganjac je u jakom Löwenu, proteklu godinu je morao propustiti zbog ozljede ramena, sada se vraća i trebao bi u prvom redu postati nositelj igre Loewena. Josip Šarac je to već u Göppingenu, a zanimljivo je da su njih dvojica dio najuspješnije naše mlade generacije posljednjih godina. Nije važno kako će i koliko će golova zabiti, jer njihova rola u obrani jednako je bitna, a u kombinaciji to izgleda vrlo dobro budu li na određenoj kvalitetnoj razini i pokažu li da su odrasli kao igrači. Šarac je na prethodnik akcijama bo dio tima, Jaganjac će nesumnjivo vratiti.
Igrač koji posebnu pozornost privlači zbog svoje energije vrlo bitne u obrambenom smislu i tranzicijskom smislu, možda i najviše, je Zvonimir Srna. On igra u Zagrebu, igra Ligu prvaka i sve bi bilo uredu da mu se stalno ne ponavlja ozljeda zadnje lože zbog koje je svako malo odsutan, a dok bude tako neće moći ostvariti kontinuitet, niti će se na njega reprezentacija moći osloniti. Njegove mogućnosti su velike i samo je kontinuitet taj koji se u njegovom slučaju sada čeka. I on je dio te spomenute generacije sa Šarcem i Jaganjcem.
Mlađi od njih je Ante Ivanković, igrač velikih mogućnosti koji je u Celju kroz Ligu prvaka jako napredovao. Ima izuzetne predispozicije, napredovao je uz trenera Toskića obrambeno i sa svim spomenutima ako je sve kako treba biti, mi ne bismo trebali imati dodatnih problema u izboru.
Nekoliko njih spremno čeka
Iza njih postoji nekoliko igrača koji su spremni uskočiti sa sličnim predispozicijama u svakom trenutku. Prvo, Matej Hrstić koji se u tom smislu već dokazao, koji igra u Francuskoj u dobrom Limogesu, potom Tomislav Severec koji će iduće godine igrati u Njemačkom Hamburgu i čiji će razvoj u Bundesligi biti jako zanimljivo pratiti, te Luka Moslavac koji je vrlo dobar u dresu Nexea u kojem će igrati i dogodine.
Uvijek je idealnije da imamo igrače u klubovima najviše razine, ali u ovom slučaju oni su jako dobro raspoređeni i sada čekamo konačan odgovor koji će oni dati sami.
Uvijek postoji varijanta da se ta pozicija može ‘krpati’ sa srednjim vanjskim što je Domagoj Duvnjak dokazao nebrojeno puta, a pokazuje i Tin Lučin kojeg guraju lijevo, a koji je ustvari srednji vanjski i koji jako dobro igra u Wisli, isto na poziciji lijevog vanjskog što bi još više trebalo doći do izražaja nakon što je Wislu napustio Rus Kosorotov i otišao prema Veszpremu. Lučin može sve, ali treba mu kontinuitet u reprezentacije, bez kojeg nećemo dobiti konačan odgovor.
Izbor imamo, tko će izboriti bolju startnu poziciju ovisi u prvom redu o njima samima. Šanse koje budu dobivali nisu vječne, moraju ih moći iskoristiti i taj segment mogao bi biti jako važan za budućnost ove naše reprezentacije. Imamo argumente za biti drugačiji nego danas, posebno u situaciji kada tim treba mlade snage.
Možda trenutno nemamo sreće s mladima, jer jedino je Hršak u mogućnosti priključiti se spomenutima, no u toj utrci on sada ipak kreće s posljednje pozicije. Ali, ne može svaka generacija biti ekstra.