Goran Perkovac je bio u pravu. Da bismo igrali jake turnire protiv najjačih u kojima igrači najbrže sazrijevaju moramo imati široki izbor igrača i moramo imati utvrđen stil igre. Mi u ovom trenutku široki izbor nemamo, a i po pitanju igre se tražimo, jer novi izbornik Sigurdsson sasvim sigurno s dva treninga prije Hannovera i dva treninga prije Osla ne može napraviti neki bitan iskorak u tom smislu.
Goran Perkovac je imao problem "tajminga", ne ideje, jer je za široki popis odabrao najnezgodnije vrijeme uoči velikog natjecanja kada smo trebali utvrditi igru, ne igrače, a to je bio rizik posla koji mu se na kraju nije isplatio. Ustvari, drugog vremena nije imao i na kraju je ispalo da je bio protiv sebe.
Moramo pronaći način kako ćemo to uspjeti u budućnosti, jer na ovaj način i u ovom ritmu taj problem sasvim sigurno nećemo moći riješiti. I svaki puta ćemo imati istu priču, a to nema nikakvog smisla. Sve drugo su obična naklapanja i lupetanja, jer ne postoji niti jedan trener na svijetu koji takav problem može riješiti bezbolno.
Dagur Sigurdsson se samo suočio s onim što smo mi već znali iz nekih prošlih iskustava. Tu nema isprobavanja, sredine, traženja, ne u ovoj situaciji. Tu ili riskiraš totalno i ono osnovno ne tražiš, nego moraš pronaći i pogoditi. Promašaji se ne praštaju. Mi smo u Oslu mogli tražiti s brojnim mlađim igračima, ali nitko nikada ne može znati bismo li u toj priči protiv uigranih sustava kakvi su Danska i Norveška išta dobili u konačnici.
Moramo se prilagođavati mogućnostima
Imamo to što imamo, realnost je da imamo najviše igrača u stranim klubovima čije je okupljanja ograničeno kalendarom EHF-a. Najbolji smo bili na počecima ili uoči Portugala kada je velika većina dolazila iz najjačih klubova, ali to sada nije slučaj. U toj priči moramo balansirati. Kako će balansirati Sigurdsson tek ćemo vidjeti.
U Oslu ništa nismo izgubili, a u Hannoveru smo jako puno toga dobili i u tome treba biti pošten. Pošteno je reći da se želimo vratiti u vrh, ali isto tako je pošteno reći da tamo trenutno ne spadamo. I to je realnost, svidjela se nekome ili ne. Što je prije prihvatimo, lakše ćemo se boriti s njom.
Kada mi dođemo na natjecanje, pa nam otpadnu Lučin, pa tijekom natjecanja Kuzmanović, Srna i Martinović, kada Cindrić igra, a ne bi uopće smio igrati zbog ozljede, kada Martinović prvi puta odigra srednjeg vanjskog, kada Duvnjak igra makar ga u paklenom ritmu čeka završnica Lige prvaka, kada iz Kielca nakon teškog mjeseca dođe slomljeni Karačić, kada Mileta ili Vistorop prvi puta ulaze u neke značajnije role, kada se Mandić vrati nakon dugog izbivanja, Načinović potpuno razbijen sezonom u Montpellieru, kada Mamić i Načinović igraju 6-0 obranu zajedno prvi puta, teško je očekivati nešto. Kada smo kompletni to je druga priča, a nismo bili ni blizu toga, a širine za zamjenu nemamo, moramo se prilagođavati mogućnostima…
Konkretnije odluke nakon Pariza
I na sve to ide naša tvrda glava da je to samo prijateljski turnir, a mi te najviše mrzimo.
E, kako to riješiti, bit će ključno pitanje, ne za Pariz, nego za budućnost. Tu Sigurdsson mora povući poteze. Da bismo igrali ovakve turnire moramo po pozicijama znati prvog, drugog i trećeg barem, a mi na nekima, kao na lijevom vanjskom ili pivotu, pa i na sredini, nemamo ni prvog, da o drugom ili trećem ne pričamo. Definirati te stvari bit će 75 posto cijelog posla i Sigurdsson će nakon Pariza morati donositi konkretnije odluke. Za Pariz ćemo se snaći, svi će biti na raspolaganju, vjerujemo i zdravi. Mi se uvijek snađemo za takve stvari i nikad nas se ne smije prekrižiti. Čak ni nakon ovakvih turnira.
A da je Sigurdsson zaslužio veću podršku, zaslužio je, barem kao prethodnici, ali eto… Najrađe mu ni Oslo ne bismo oprostili, posebno nakon -15 protiv Danske…