Čovjek drži ruku na srcu i pjeva Lijepu našu. Ne zna još sve riječi, ali kaže da će naučiti do Pariza. Kaže, ‘ja sam tu dio tima, ja sam dužan poštovati kulturu u koju sam došao‘. Više od 30 godina pratim reprezentaciju na njenom putu i nikad, baš nikad do sad nije se dogodilo da izbornik sjedne u avionu otraga u rep među igrače, da ga ne zarobi prednji dio u kojem bi svi htjeli biti i svi se guraju. Čovjek je došao na posao, zna zašto je došao, zna zašto je prihvatio ovakav izazov, zbog koga je došao.
Kada je poslao poruku Denis Špoljariću nakon naše utakmice s Islandom na prošlom Euru da bi želio biti hrvatski izbornik, više u šali kao prijatelju, mnogi su misli da se šali, jer imao je savršen posao u Japanu u koji je uložio sedam godina i dogurao ga do Olimpijskih Igara. No, on je trener, voli svoj posao, radi svoj posao, voli izazov i Hrvatsku je vidio kao svoj poseban izazov.
Nije dočekan kao stranac s oduševljenjem, mnogima je pitanje bilo samo kolika mu je plaća. Mada kada vidite kako se ponaša i kako se odnosi prema svemu, poželite da je on baš jedan od nas. Od stranaca bi vrijedilo nekad nešto i naučiti. Svojim odnosom kupio je sve na prvu ruku i jedino je važno da takav ostane. Došla je i njegova djevojka, obukla hrvatski dres i otišla među navijače na tribini. Tako se to radi.
Dva treninga
Sa dva treninga nije mogao puno učiti, tek utvrđeno stanje još jednom konstatirati i primiti se posla. Nije ušao niti ju jedan konflikt, ispoštovao je svakoga, čak i one koji to nisu zaslužili i za uzvrat je dobio plasman na OI u Pariz.
Zvao je sve koji mogu, nikoga nije želio otpisati dok se sam ne uvjeri u neke stvari. Ali, nije u te stvari još jednom uvjeravao javnost i u Njemačkoj je tek krenuo s velikim poslom koji tek namjerava početi raditi. A sada ima vremena, zaradio ga je na najbolji mogući način. Sada ima pred sobom turnir s Danskom, Norveškom i Argentinom u svibnju, pa pripreme za OI od tri tjedna, a to je već nešto u čemu će se vidjeti njegova ruka znatno bolje nego danas.
A samo u ovih nekoliko dana napravio je puno, može se reći pravi dar mar i dokazao da je jedino sigurno da će uspjeti oni koji to budu pokazivali na terenu. Tu priče i pričice neće igrati nikakvu ulogu. Zahvati su bili ipak malo više od kozmetike. Pokušao je skupiti tim, ali nije uspio, jer kapetan Duvnjak nije mogao doći na pripreme u Zagrebu, a on nije neki tamo 16 igrač. Priključio se Duvnjak u Hannoveru i sjeo na klupu u prvoj utakmici s Austrijom, jer je tek stigao rekao je Dagur i nema smisla da igra bez treninga. Ej, Duvnjak! Vratio je Gojuna, vratio je obranu 5-1, na tribini ostavio Lučina za kojeg su skoro svi bili sigurni da će biti unutra, pretpostavio mu Mamića u kojeg je malo tko vjerovao.
Veliki broj pravih poteza
Vratio mu je Mamić protiv Austrije, a onda je u drugoj utakmici Mamića ostavio na tribini, uveo Vistoropa koji nije bio među prijavljenih 18, ni blizu prošlog Eura. Onda je počeo utakmicu s Austrijom s tandemom Karačić – Cindrić, onda je Cindriću u drugom dijelu objasnio da se ne zabija s loptom u protivnika, da raširi naš napad i traži, čeka Šipića, pa se vratio Šipić realizator, onakav kakvog nažalost nismo imali u Njemačkoj na Euru. Onda je protiv Njemačke Karačića ostavio 60 minuta na klupi, a mnogi su misli da je to nemoguće. Dozirao je savršeno Martinovića koji se vratio iz duge ozljede i Klaricu i tu smo dobili strašan tandem, a imamo još i Maraša koji čeka kao zapeta puška. Poštovao je vratarske priče, krenuo s Mandićem koji je bio u boljem treningu, ali nastavio s Kuzmanovićem koji je Njemačku nedavno bio pokopao, a slično je učinio i sada. I sada kada se sve pod svim tim podvuče crta, to je u takvom vremenu koje je on imao za posao nevjerojatan veliki broj poteza i teško je to usporediti bilo s kim.
Dagur je svojom pojavom, mirnoćom, kaže on samo prema van, i profesionalnošću zatresao Hrvatsku i samo onaj koji izdrži tu njegovu trešnju koja tek počinje i to pokaže na terenu, bit će dio njegovog tima. Sve dok se ne vratiti Hrvatska koja želi osvajati medalje s razlogom. Potencijal imamo, to smo znali i prije Dagura. Ali, očito, trebalo nam je tako nešto, a sada to imamo, a imamo ponovo i vremena. I treba biti strpljiv, barem malo strpljiviji… Ništa ne raste uspijeva nego uspjeh. Od 2020. samo pričamo o njemu, a sada bismo htjeli odmah. Polako…