Dogovor je bio prije utakmice za broncu da se čujemo po okončanju, dakako. Jasno, da novinar bude taj koji naziva. Nije prošlo ni doslovno 5 sekundi od kraja kada je zazvonio mobitel, ali naš...
- Evo, ipak ja odmah zovem. Od sreće zovem prvi.
Iz glasa nije bilo za razabrati, ne za naslutiti, već istog trenutka za shvatiti da je Zdravko Zovko oduševljen, razdragan, veseo kao rijetko kada.
- Kako ne bi bio. Ovo je trenutak za slavlje! Cijeli smo turnir odigrali na vrlo visokoj razini. Bili smo jednaki ili bolji od svih reprezentacija koje smo uostalom i dobili. Možda su od nas u ovom trenutku jedino Norvežanke i Francuskinje reprezentacije s kojima nismo bili na razini, ali i tu smo po jedno poluvrijeme igrali jako dobro. To je pokazatelj da smo i zasluženo došli do polufinala, a još zasluženije do bronce.
Do medalje koju smo osvojili možda čak i puno lakše od očekivanog, poglavito lakše u odnosu na ono što smo vidjeli u prvom poluvremenu, posve izjednačenu igru i analogno tomu i takav rezultat.
- Što se utakmice s Danskom tiče, mi smo poveli 3:0, a to je uvjetovalo i dosta veliku njihovu potrošnju da bi se vratile u utakmicu. Osobno mislim da je danski izbornik veliku pogrešku napravio kada je kod 7:4 izvadio Anu Hansen koja nam je zadavala velike probleme u otvaranju, dala čak 3 gola, baš kao što je izvadio i desnu vanjsku. Tu smo se uspjeli vratiti. Dakako, u ovakvim je utakmicama uvijek potrebno da nam vratarka obrani nešto izvan okvira očekivanog.
Naša vratarka je u biti posebna priča cijelog turira, pa tako i finala.
- Tea Pijević je na cijelom turniru, pa tako i u zadnjoj utakmici obranila neke ključne lopte, zicere kada je trebalo. Svaka velika reprezentacija mora imati i velikog vratara ili vratarku, a tako su to sada i naše djevojke pokazale. Na ovom smo Europskom prvenstvu dobili kvalitetu više baš u Pijević koja je provjerena vratarka, ali dosad još možda nikada nije ni branila na ovako velikoj razini i značajnom natjecanju.
- Danska je igrala kao i mi cijeli turnir dosta dobro. Imali su protiv Francuske jednu lošu utakmicu, baš kao i mi. One su se dizale kroz turnir, ali u ovoj zadnjoj utakmici su naše cure pokazale da su i fizički, ali i mentalno spremnije za borbu za medalju. Više motiva, više želje, više hrabrosti su te cure pokazale. To je na kraju presudilo - veli Zovko.
Što ova medalja znači, odnosno može li se ona pokazati kao nekakva prekretnica za hrvatski ženski rukomet, a da ne postane samo jedna iznimno raritetna situacija?
- Tu bih želio još nešto naglasiti. Mi smo pomalo čudna zemlja, sklona devalviranju svih rezultata. Naime, ženska rukometna reprezentacija je bila i 5. u Europi i sedma i deseta. Mi smo stalno prisutni. Koji put nismo odlazili na SP ili OI, ali generacije Penezić, Grubić, Zebić, Tatari je imala svoje velike utakmice. Možda ne u pravom trenutku i sreće, pa da dođu do medalje, ali mislim da smo mi stalno tu. To nisu bili loši rezultati. Ovo jest povijesna medalja jer je prva, ali bilo je dobrih rezultata, te razine, i ranije. Mislim da se u Hrvatskoj dobro radi. Možemo pričati da u Hrvatskoj nemamo dovoljno novca, da su nam igračice amaterke i da nemaju velika primanja, ali u Hrvatskoj se, i u muškom i u ženskom rukometu, dobro radi. To je naša najveća prednost, naše najveće blago. Mi stvaramo igračice, cure poput Mičijević, Pijević, Krsnik, Ježić, Debelić, sve su one nastale u nas, u Hrvatskoj. Još jednom, velika, najveća čestitka izborniku Šoštariću, svim djevojkama, usrećili ste nas, ponosan sam.