Gledam ga u Poreču, pati se. S 39. na leđima, viška kila, vidi se iz aviona. Ljevaka u momčadi nema, jer ozljede su krive, ali on je tu, nije ozlijeđen, ne predaje se. A što je sve u karijeri i životu prošao. Malo se svađa sa sucima, stalno nešto tumači suigračima, pa malo razgovara s trenerom, malo se svađa s protivnicima, nije mu lako ustati nakon prekršaja, traje to, onda uzme loptu i prođe pokraj 15 i više godina mlađih kao da ih nema. I svi se čude “kako”. Onda se moraš nasmijati, što je ipak najvažnije.
U četvrtak, ako Zagreb uspije pobijediti Nexe, Ivan Čupić će odigrati svoju posljednju utakmicu kao profesionalac. Rođeni rukometaš, puno puta sam to znao reći. Znao sam dva igrača kojima ne trebaju treninzi da prepoznaju rukomet kao igru, koji su na terenu mogli biti sve, ne isključivo igrači na svojim pozicijama. Jedan je Ivano Balić, drugi je Ivan Čupić. Može srednji, može crta, može vanjski, može krilo, jednom mi je Čupko rekao: “Samo golman nisam nikad bio” i izgleda da mu se želja neće ostvariti, makar nikad se ne zna. To je jedna želja, druga je zlato s Hrvatskom, ali ne možeš u životu imati sve.
Posljednjih 16 bez prsta
A Čupko može biti zadovoljan svime što je postigao u karijeri u kojoj nema toga što nije slomio ili operirao, u kojoj igra bez prsta na šuterskoj ruci posljednjih 16 godina, zbog čega su mu prije Pekinga 2008. predvidjeli kraj. Ali prst manje-više, kad netko zna - zna. S 21 godinom odlazi u Španjolsku, u mali rukometni Vigo, to je u njegovim godinama bio strašan rizik zbog kojeg je mogao nestati s radara.
No taj rođeni rukometaš u njemu, borba za život kada je tek stvarao obitelj u kojoj on i supruga Nera danas imaju četvero djece, to je presudilo velikoj priči. Bez prsta odlazi u njemački Löwen, ide s njim na Final Four Lige prvaka u Kölnu, pa prelazi u poljsko Kielce i osvaja svoj prvi naslov prvaka Europe, nakon toga ide u Vardar, gdje uzima još dva i u tom trenutku postaje jedini igrač koji je tako nešto napravio u povijesti. Zabija odlučujući gol u finalu Lige prvaka. Obožavaju ga gdje god je bio. U Kielcu ga i dan danas bivši predsjednik Servaas dočekuje s posebnim respektom, Skoplje je zbog njega bilo na nogama, nije spavalo danima, dok se on prije tri godine vratio u Hrvatsku i sa stilom odradio posao u Zagrebu do kraja, vrativši Zagreb gdje mu je godinama prije njega bilo mjesto. To je kao Liga prvaka.
Medalje su bez zlata manje važne, ali su velike, srebro i bronca sa SP, po dva srebra i bronce s EP te olimpijska bronca iz Londona 2012. Strašan igrač, pakleni igrač, za kojeg su treneri rekli “lakše je s rukometom, nego s njim” i uvijek tvrdili da je najveći neprijatelj sam sebi. Ali evo s 39 godina još traje, zabija i tek odlazi u mirovinu s klupe. E, to treba moći.
Sad Ivan Čupić hoće biti trener. Ništa prirodnije nakon svega što je prošao u životu i naučio u karijeri. Nije mu problem sjesti na klupu i učiti, makar je zabijao na najvećim pozornicama i mogao bi objašnjavati kako se to radi. Taj karakter je definitivno pobjednički, ali u tom karakteru leži i odgovor hoće li biti uspješan trener kao što je bio igrač. To su dvije različite stvari, koje on deklarativno respektira, ali će vrijeme pokazati kako će to izgledati na terenu. Čupko je čovjek bez dlake na jeziku, jednom se jako opekao kada je nakon Rija razočaran rekao da neće više igrati za reprezentaciju, pa se na kraju ipak pokajao i teško dočekao drugu priliku punim srcem, što mnogi ne uspiju nikada.
Pljesak za Čupka
On sam će reći da je jedno biti igrač, drugo trener, da su igrači ponekad “kurve”, što je stvar s kojom se moraš suočiti ako se želiš baviti poslom koji ti tako prirodno leži. Nije pritom rekao da on sam ponekad nije bio takav, dapače, a to je stvar koja samo govori da s takvom čistom glavom imamo pravo nadati se da bismo u budućnosti mogli dobiti jednog dobrog trenera. Bude li uspio zakočiti ego, ne samo deklarativno, bit će na pravom putu, uopće ne sumnjamo. Dok je rastao kao igrač zabijao je sam, danas će rasti koliko bude to dobro radila njegova momčad.
Ništa nije vječno, pa tako ni rukometaš Ivan Čupić. No, krene li druga epizoda ove priče... Rezultat je uvijek sve i uvijek se vidi. Zato pljesak za Čupka, do novog...