Nikica Ljubek (41) ponovno je u Kini. Trag koji je pri nedavnom boravku tamo ostavio kao trener toliko se dojmio Kineze da su ga svakodnevno zvali da se vrati. Sedam olimpijskih finala i tri medalje medalje ostvarene u Tokiju u kajaku i kanuu na mirnim vodama daleko su najbolji kineski rezultat u njihovoj povijesti, a sve ih je kao glavni trener potpisao Nikica Ljubek. Dakako, nisu Kinezi bili jedini koji su ga zvali, ali njihovoj ponudi nitko nije mogao parirati.
- Nažalost, kajak i kanu nije sport na razini nogometa ili košarke pa će vam netko ponuditi velike iznose zato što imate rezultat. Trenutno jedino Azija ima potencijal da ponudi stvarno dobre financijske uvjete. Također, Kina ima najbolje uvjete za rad, ali ono što je meni najvažnije, ima izuzetne sportaše i upravo su sportaši presudili da se vratim. Raditi s takvim sportašima je privilegija za svakog trenera, koja vam omogućuje da dodatno napredujete u svom trenerskom usavršavanju, ali i da nastavim s vrhunskim rezultatima na velikim natjecanjima.
Veliki izvor talenata
U Hrvatskoj takve uvjete možete samo sanjati?
- Prije svega bih naglasio da sam imao jako dobre uvjete u svom Kajak kanu klubu Matija Ljubek i Kajakaškom savezu Zagreba te da uvjeti u sportu nisu glavni razlog zašto sam ja otišao raditi u Kinu. Mislim da se u Zagrebu s obzirom na uvjete - financijske i tehničke - radi jako dobro i ono što je jako važno, komunikacija između klubova i Kajakaškog saveza Zagreba je jako dobra i sve je transparentno. Međutim nije tako u svakom savezu i klubu. Najveći problem Hrvatske je nedostatak sustava i nedostatak stručnih ljudi u organizacijama koje vode sport. Na našu sreću Hrvatska ima izuzetne sportaše i veliki izvor talentiranih pojedinaca, što je super jer konstantno ostvarujemo velike rezultate u velikom broju sportova. Nažalost, s druge strane ti isti rezultati skrivaju pravi problem Hrvatskog sporta, jer nam daju krivu sliku kako je sve super. Naravno da nismo mi jedina zemlja s problemima, ali smo jedna od rijetkih koja nema sustav. Moramo imati smjer da znamo gdje idemo. Je li cilj vrhunski sport ili nije? Sport za sve i rekreativni sport nije i ne smije biti samo cilj sportskih institucija, već mora biti globalan cilj, jer time utječemo na poboljšanje fizičkog i psihičkog zdravlja ljudi. Ovako imamo konfuziju, jer promoviramo sve, a financiramo jako malo.
I svejedno, kako ste već naglasili, osvajamo pregršt medalja?
- Naši vrhunski sportaši i sportaši koji su nastupili na Olimpijskim igrama imaju solidne uvjete, naročito osvajači medalja. Tu su se stvari poboljšali u vidu programa koje uključuju financiranje opreme, priprema i stipendija za sportaše. I to je slika koja često ide van i onda se misli da je sve super. Međutim jako malo ljudi razumije da je sportašev uspjeh rezultat tima, koji je sastavljen od trenera i logistike, i tu se pojavljuju veliki problemi. Sportaše koji naprave rezultat nagrađujemo za rezultat, ali trener bude zaboravljen i onda dolazi do toga da treneri gube motivaciju, ne žele više raditi na vrhunskoj razini i nerijetko mijenjaju zanimanje. Da ne pričamo o logistici. A time sportaš gubi trenera i rezultat svega je pad sportskih rezultata sportaša. Tu ne mislim na trenere osvajača olimpijskih medalja, već na trenere koji su ostvarili olimpijske norme sa sportašima ili ušli u finale svjetskih ili europskih prvenstva. Oni nemaju pravu podršku.
Preslika društva
Nikica Ljubek je oduvijek veliki emotivac koji nema problema reći što misli.
- Neke stvari sam htio prešutjeti i ne pričati o njima ali moram to spomenuti i naglasiti. Kao što sam već rekao, uz nedostatak sustava, najveći problem je nedostatak stručnih ljudi u organizacijama koje vode sport. Sport u Hrvatskoj je preslika društva. Ono što se dešava u državi dešava se i u sportu. Htjeli mi to priznati ili ne. Put sredstava ide od države ili gradova na udruge saveza (HOO ili sportski savezi gradova) i zatim se to raspoređuje na saveze (državne ili gradske), koji potom odlučuju koje klubove i sportaše će financirati. Ovaj put od države/grada do HOO -a/gradskih saveza nije problematičan i tu je većinom sve u najboljem redu. Međutim, kada dođe u saveze onda tu nastaju problemi kod raspodjele, jer u jako puno saveza je to bez ikakvog kriterija i kontrole. I to ne bi bio problem kada bi organizacije koje daju novac imale veću kontrolu i veći interes kako se troši novac. Veće organizacije koje daju novac moraju imati kontrolu nad situacijom, jer ne može se desiti da nekome date novac, i onda kada se pojavi problem unutar nekog saveza zbog nekriterijskog trošenja novca ili loših odnosa prema klubovima ili sportašima oni samo kažu da se neće miješati i da to rješavaju sami unutar saveza.
Negativna selekcija
Često slušamo kako je u sportu kao sve više novca, a klubovi nam stalno ukazuju na to kako ga kod njih sve manje završava?
- Država transferira novac ministarstvu i više nitko ništa ne kontrolira, osim kada neki novinar “iskopa” strašnu priču kako se troši novac, ali i onda se to samo napravi predstava kako oni nešto rješavaju. Nelogično je da vas netko financira a onda tog istog financijera ne zanima što se dešava u vašem savezu i kako se troše novci, već samo ga zanima da se ta potrošnja pravda s bilo kakvim računima. S druge strane upravo zbog toga imamo veliku koncentraciju nestručnih i moralno upitnih ljudi unutar nekih saveza koji iskorištavaju ovakvu situaciju i nitko ih ne sankcionira, jer velike organizacije iznad njih (HOO i sportski savezi gradova) ovise o njihovim glasovima. I kao rezultat svega dobijemo negativnu selekciju, jer kvalitetni ljudi odlaze van sporta ili van države, sportaši ne dobivaju zaslužena sredstva i često dolazi do prijevremenih prekida karijera i velikog gubitka motivacije za bavljenje sportom u ovakvom okruženju.