Kada je 2020. godine Nenad Bjelica, kao trener Dinama, izvrijeđao suca Marija Zebeca (u porazu od Osijeka 0:1) disciplinski sudac kaznio ga je s mjesec dana suspenzije. U ne baš logičnoj dinamici postupka, trener je nakon odluke imao pravo žalbe, a dok se nije sastala Komisija, odradio je još tri utakmice na klupi Modrih. Bilo je to protiv Intera (3:2), Rijeke (4:0), Hajduka (2:0). Tada je došla konačna odluka i Bjelica je trebao odraditi suspenziju s Istrom, Varaždinom, Lokomotivom, Slaven Belupo i možda Goricom. No, Bjelica je de facto odradio kaznu samo protiv Istrijana (pobjeda Dinama 2:0), a tada je došlo do prekida prvenstva zbog pandemije koronavirusa. Igrom sudbine Nenad Bjelica više nije sjeo na klupu Dinama, jer se u toj tromjesečnoj pauzi razišao s vodstvom kluba oko primanja te otišao.
Iz današnjeg kuta gledano još nam čudnije izgleda taj pristup disciplinskog postupka kad je u pitanju trener nekog kluba. Naime, igrači su po isključenju automatski suspendirani, ali treneri nisu. To im omogućuje da otegnu početak odrađivanja kazne, jer kad dobiju odluku imaju osam dana vremena da se po njoj žalbeno očituju. I onda opet dok se komisija sastane i odluči, može proći, kao u slučaju Bjelice, i tri tjedna.
Razne nelogičnosti
Zanimljivo je pripomenuti da se tako Bjelica našao na klupi protiv težih takmaca Rijeke i Hajduka. Koja je zapravo svrha kazne ako se suspendirani trener odmah ne “zaustavi”? Što više vrijeme ide i još utakmica odradi, on može pokazati kroz ponašanje uzorne pristupe i svojevrsno kajanje, pa onda to može utjecati i na odluku o visini kazne. Druga nelogična stvar je kad se treneru izriče vremenska kazna, a igračima egzaktan broj utakmica. Jer u nekom vremenskom periodu nema istog broja utakmica, a gdje god se može poklopiti s nekom pauzom. To, naravno, otvara sumnje u moguća pogodovanja i olakšavanja situacija.
Uostalom, zašto bi se odluka o treneru trebala čekati najmanje tri tjedna, kako će biti i u slučaju Ivana Leke? On je kaznu od pet utakmica zaradio za vrijeđanje suca Darija Bela u Superkupu i sada ima još osam dana vremena za žalbu. Logično je da će je poslati u minutu do dvanaest, kako bi u međuvremenu vodio momčad u važnim utakmicama. Tako je Leko odradio i prvo kolo s Dinamom, tako će voditi momčad protiv Rijeke, a moguće je i protiv Osijeka (ovisno kad će se riješiti žalba). Ukoliko potom krene (a nije smanjena) suspenzija, momčad će bez njega biti protiv Slaven Belupa, Rudeša, Varaždina, Istre i Gorice. Dakle, s ipak manje jakim suparnicima...
Sve te kombinacije i nelogičnosti u postupku ostavimo po strani, i osvrnimo se na suštinu trenerskog djelovanja, odnosno na pitanje koliko će hendikep biti za momčad Hajduka što im glavni trener neće sjediti na klupi...
Moguća oba epiloga
Ivan Leko spada među one trenere koji su vrlo aktivni u vođenju momčadi. Definitivno je da nekadašnja desetka i fantazist Hajduka nema takav stil na klupi. Tamo je Leko non stop u pokretu, stalno usmjerava igrače, korigira pozicije, zvižducima kao Giovanni Trapattoni nastoji privući pažnju onih koji su na terenu dalje i zbog galame ga teško čuju. Leko je u tom stilu vrlo sličan svojim prijateljima Igoru Tudoru i Ivanu Juriću, kojima je temperamentno proživljavanje utakmice prepoznatljiv okvir djelovanja. Kad bismo tražili u vrhovima europskog nogometa slično ponašanje, imamo nekoliko sličnih krajnosti. Jedna je doživljena vrlo pozitivna, kao Pep Guardiola, koji gotovo više prođe puta kao trener nego što je trčao kao vezni igrač. Guardiola je napet, kao u transu, slično kao i jedan drugi tip ali posve negativnog doživljaja u javnosti, Diego Simeone. Upravo je Argentinac u više navrata doživio suspenzije u španjolskom prvenstvu i euro natjecanjima, pa je zanimljivo koristiti njegovu situaciju za analizu koliko takav super aktivan “igrač” na klupi može nedostajati momčadi...
Simeone je u jednom od svojih vulgarnih ispada isključen na utakmici polufinala Eurolige (2018./19.), ozlojeđen francuskim sucem Turpinom koji je do 10. minute već dodijelio dva žuta kartona (2. i 10.) Šimi Vrsaljku. Tri minute kasnije je udaljen i zbog toga više nije vodio momčad u toj sezoni. Simeone, koji dirigira svakom akcijom svojih igrača, istovremeno stalno potiče navijanje s tribina, vodi borbu sa sucima, morao je preskočiti uzvrat s Arsenalom (dakle odmah je kažnjen), potom i finale Eurolige s Marseilleom, naposljetku i Superkup u osmom mjesecu protiv Real Madrida. Mijenjao ga je njegov asistent Burgos.
Što se dogodilo? U sve te tri utakmice Atletico Madrid upisao je pobjede. Svladan je Arsenal 1:0, u finalu Marseille 3:0, a u Europskom superkupu i Real Madrid s 4:2, nakon produžetaka. Dakle dva trofeja! Neki su igrači, dakako u anonimnosti, kroničarima kluba kazali da su zapravo imali najbolju opciju. Igrali su po onome što treniraju u tjednu sa Simeoneom, ali su na utakmici bili manje opterećeni njegovim stalnim dobacivanjima i reakcijama, te su lakše njegove taktičke zamisli provodili u djelo...
Sve je to relativno, ovisi od trenera do trenera, od igrača do igrača, ali kad govorimo o visoko intenzivnom vođenju utakmice kao u slučaju Leke, mogu se dogoditi oba epiloga. I da momčad podbaci, jer ne osjeća dril i korekcije trenera za vrijeme igre, ili da odradi u visokoj razini ono što im je trener iznosio cijelog tjedna. Pritom imamo samo jedan manji znak situacije. Naime, kada je u Superkupu Leko isključen bilo je 0:0. U nastavku je Dinamo postigao gol u 52. minuti, no u završnih pola sata Hajduk je dominirao i stisnuo Modre.
Spremnost za iskorake
U mogućem slijedu suspenzije (Slaven Belupo, Rudeš, Varaždin, Istra i Gorica) njegovi asistenti mogu kvalitetno odraditi formalno vođenje direktno s klupe, po njegovim uputama s tribine. Pritom je ključno ono što će Ivan Leko tijekom tjedna uraditi u pripremi svake utakmice, te koliko će umješno kroz uigravanje usaditi igračima ono što im je činiti u 90 minuta utakmice. Mnogi su stručni analitičari uvjerenja kako je utakmica zapravo ogledalo trenerova rada tijekom tjedna i pripreme, a da korekcije mogu biti odrađene i posredno kroz asistente. Ukoliko je momčad baš izrazito ovisna o trenerovom vođenju s klupe, i da je on potreban da ih motivira i diže im samopouzdanje, to onda može biti znak da se kroz treninge ipak ne radi pravi posao... Ili da momčad nema kvalitativnu tehničku i karakternu snagu. Uz dobar prvenstveni start, i to odrađivanje utakmica bez trenera može biti pokazatelj spremnosti i samopouzdanja Hajduka sa željene iskorake...