Nekad su nogomet igrali siromašni, dok su ih s tribina gledali bogati. Danas ga igraju bogataši, a gleda ih sirotinja. Parafrazirana je to verzija citata iz filma "Montevideo, Bog te video" redatelja Dragana Bjelogrlića, ali i misao koja poprilično zorno opisuje inverziju uloga nastalu uslijed nogometne evolucije od blatnih poljana u 19. stoljeću do grandioznih sportskih arena suvremenog doba. U takvim okolnostima, priča o najbogatijim nogometašima današnjice nešto je što nerijetko zaokuplja mase i nakratko im pomiče fokus s prekarnog rada i vlastite borbe za egzistenciju. Uz pivo i roštilj, među ljubiteljima "najvažnije sporedne stvari na svijet"“ osim o najtalentiranijim i najvještijim igračima, često se govori (čitaj raspravlja) i o onima koji raspolažu najvećim bogatstvom.
- Cristiano Ronaldo je najbogatiji! - rezolutno pritom zaključuju jedni, dok im drugi ekspresno "lupaju" kontru i na prijestolje, bez razmišljanja, stavljaju Lionela Messija.
- Zaboravili ste na Kyliana Mbappèa i Neymara - s osmijehom dobacuju oni nešto pronicljiviji, uvjereni da su na dobrom tragu.
Iako sva tri zamišljena "klana" imaju snažne i uvjerljive argumente za svoje kandidate, činjenično stanje je takvo da nitko od navedenih nogometnih "superstarova", zapravo, nije najbogatiji. Sva četvorica zaradili su basnoslovne količine novca, koje je prosječnom čovjeku teško uopće i pojmiti, ali to im nije bilo dovoljno da zasjednu na vrh top-liste nogometnih tajkuna. Tamo se, naime, nalaze dva čovjeka - jedan se zove Faiq Bolkiah, a drugi Mathieu Flamini.
Moćna kraljevska obitelj
Faiq je, naime, sin Jefrija Bolkiaha, princa od Bruneja, i nećak Hassanala Bolkiaha, sultana ove (naftom vrlo bogate) države smještene na jugoistoku Azije, čije bogatstvo Forbes procjenjuje na više od 20 milijardi eura. Rođen je u Los Angelesu, odrastao u Engleskoj, gdje je živio i školovao se u internatu Bradfield.
Upravo tijekom svog boravka na Otoku, dok je bio "uronjen" u tamošnju nogometnu kulturu, Bolkiah je razvio strast prema igri. U ranoj fazi karijeri bio je dijelom mlađih kategorija Newburyja, Southamptona, Arsenala, Chelseaja i Leicestera. Njegovi suigrači iz tog razdoblja tvrde da je bio prizeman i skroman dječak koji se ni po čemu nije razlikovao od ostalih vršnjaka, te da je u potpunosti bio usredotočen na nogomet.
- Bio je pristojan nogometaš, vrlo brzo desno krilo. Bio je najbrži u momčadi, a njegov stil igre bio je pomalo nalik stilu Thea Walcotta. Nije bio prvotimac budući da je u njegovom uzrastu bilo mnogo talentiranih igrača, poput Chrisa Willocka, Kaylena Hidnsa i Ainsleya Maitlanda-Nilesa - rekao je Rugare Musendo, Faiqov suigrač iz Arsenala, za Athletic, pa dodao:
- Ludo je to što nismo znali da je on princ ili tako nešto. Tek kad smo došli u Singapur na turnir, shvatili smo tko je on i koliko je bogat.
Na spomenutom turniru (Lion City Cup 2013.), naime, Bolkiah je dobio veliki publicitet budući da su singapurski mediji i javnost bili itekako upoznati s njegovim identitetom. Tako su, dakle, njegovi suigrači otkrili da dijele svlačionicu s članom moćne brunejske kraljevske obitelji. I nakon što je prešao u Chelsea, nije isticao svoje podrijetlo, ali bogatstvo i statusne simbole naprosto nije mogao sakriti. Jednom prilikom, pozvao je svoje suigrače da ga posjete, a živio je u kući na Wotton Hillu, na mjestu bivšeg hotela (Hollington House) koji je kupljen od strane Bolkiahove obitelji i preuređen u kuću kako bi bogati nasljednik imao gdje stanovati.
- Išli smo kod njega u razdoblju izvan sezone. Kuća je bila u Newburyju, vrhunska umjetnost, teretana i sve ostale stvari - prisjetio se toga susreta Ruben Sammut, Faiqov suigrač iz Chelseaja.
Budući da se u Arsenalu, Chelseaju i Lecisteru nije uspio nametnuti i probiti do prve momčadi, Bolkiah je početkom srpnja 2021., kao slobodan igrač, prešao u redove portugalskog Marítima, da bi već pola godine kasnije obukao dres tajlandskog Chonburija, kojeg i nosi i danas. Tijekom aktualne sezone u prvom razredu tajlandskog klupskog nogometa upisao je 14 nastupa i zabio dva gola. Šest je puta zaigrao i za reprezentaciju Bruneja, te se pritom jednom upisao među strijelce.
Prividna skromnost
Tvrdnje Faiqovih suigrača o njegovoj skromnosti i prizemnosti, malo je poljuljala snimka koja je kružila društvenim mrežama, a iz koje je razvidno da 24-godišnjak kao kućnog ljubimca ima - tigra. Uz Mikea Tysona, teško se sjetiti sportaša koji je imao tigra u kući, a legendarni američki boksač, osobito u svom "prime timeu" definitivno nije bio osoba koju bismo mogli okarakterizirati skromnom i štedljivom.
Ekstremna rastrošnost svojstvena je ostatku obitelji Bolkiah, a o razmjerima te rastrošnosti najbolje govori podatak da je Faiqov stric Hassanal (sultan Bruneja od 1967.) vlasnik najveće privatne kolekcije automobila na svijetu. Njegova zbirka vrijedni gotovo pet milijardi dolara i broji blizu 7000 luksuznih limenih ljubimaca, pri čemu je više od 600 Rolls-Roycea, 450 Ferrarija i preko 380 Bentleyja.
Faiqov otac Jefri, pak, prema, navodima britanskih medija, svojevremeno je mjesečno trošio gotovo 40 milijuna eura, a najveći dio tog novca odlazio je na automobile, mlažnjake, jahte, prostitutke i satove. The Sun navodi da je Jefri u svojoj palači imao harem, a o osobnim iskustvima iz tog harema Jillian Lauren napisala je i knjigu pod naslovom "Some girls".
Zaljubljenik u ekologiju
Nešto više od 11.000 kilometara sjeverozapadno od Bruneja smješten je Marseille - početna točka nogometnog puta drugog glavnog aktera ove priče. Flamini je u srpnju 2003. potpisao za prvu momčad francuskog velikana, a već sljedeće sezone prešao je u redove Arsenala. S "topnicima" je osvojio tri FA Kupa i dva Superkupa, te igrao finale Lige prvaka 2006. godine protiv Barcelone, da bi dvije godine kasnije stigao na San Siro kao novi igrač Milana.
U dresu "rossonera" osvojio je i naslov prvaka Italije, ali ono što je obilježilo njegove milanske dane jest odluka da 2008., kao zaljubljenik u ekologiju i energetiku, s prijateljem Pasqualeom Granatom osnuje tvrtku GF Biochemicals. U središnjem fokusu novoosnovane tvrtke bila je potraga za ekološki prihvatljivom alternativom petrokemikalijama koje se dobivaju iz nafte, ulja i prirodnih plinova, te koriste u brojnim industrijama, a može ih se naći, između ostalog i u plastici, gumi, sredstvima za čišćenje, šamponima i kozmetičkim preparatima.
Bio je to Flaminijev poslovni projekt "sa strane", a primat je u njegovom životu još uvijek imao nogomet. Nakon Milana se ponovno vratio u Arsenal, a igrao je kasnije još i u Crystal Palaceu, te Getafeu, da bi 2019. objesio kopačke o klin. Realne potrebe, barem one financijske, za igranjem nogometa tada više nije ni imao, budući da se GF Biochemicals u međuvremenu prometnuo u vodećeg svjetskog proizvođača levulinske kiseline ("zelene" zamjene za petrokemikalije) i da je Forbes 2020. objavio da Flaminijev udio (60%) u kompaniji vrijedi više od 11 milijardi eura.
Izvršni direktor
- Kao dijete sam imao dvije strasti; nogomet i održivost. Odrastao sam u Marseilleu blizu mora i od rane dobi sam bio svjestan ekoloških pitanja oko oceanske plastike i kemijskih onečišćenja - rekao je 39-godišnji Francuz krajem prošle godine za Sifted.
Danas radi na poziciji izvršnog direktora, a osnovna djelatnost tvrtke je prerada biomase, poput gnojiva ili kućnog otpada, u spomenutu levulinsku kiselinu za koju je istraživanje Sveučilišta u Maastrichtu dokazalo da bi mogla smanjiti emisiju za 80% u odnosu na proizvodne procese u kojima se koriste petrokemikalije. Flamini priznaje da mu brojne lekcije koje je naučio tijekom svojih nogometnih dana pomažu da uspješno vodi kompaniju.
- Kao sportaš ste naučeni da pobjeđujete ili učite, ali nikada ne gubite, a tako je i u poslu. U ulozi izvršnog direktora postoji mnogo stresa i pritiska, ali 70% sporta je mentalno, a ja sam bio mentalno pripremljen od malih nogu. Naučio sam, također, koliko je važno neprestano se prilagođavati novim okolnostima. Moraš učiti velikom brzinom ili te konkurencija živog pojede - istaknuo je Flamini koji živi poprilično mirnim životom, lišenim medijske eksponiranosti, ekscesa i skandala.
Samo je jednom dao materijala "žutoj štampi", a dogodilo se to nakon premierligaške utakmice Liverpoola i Arsenala u siječnju 2016., kada je, navodno, Emreu Canu, koji je kritizirao njegovu izvedbu na terenu, odgovorio da posjeduje dovoljno novca da kupi Liverpool i proda ga.