Odvjetnik Gianni Infantino, naravno, nije sudjelovao 2010.godine u pobjedi Katara, ali institucionalno bio je dio visokih razina svjetske nogometne moći, kad se odlučivalo domaćinstvo Mundijala 2022. Koje se očekivalo da će pripasti SAD-u. Šok-odluka, po kojoj će mali ali iznimno bogati, posljedično i geopolitički supermoćni Katar biti domaćin tog Mundijala, pokazat će se uskoro, izazvat će krah FIFA-inog korumpiranog establišmenta, na čijem je čelu bio notorni Sepp Blatter. SAD nije šutke prešao preko tog geopolitičkog poniženja.
Kad je posljedično Infantino postao predsjednik FIFA-e 2016., najavio je novu i beskompromisnu borbu protiv korupcije i svakog oblika kriminala u nogometu. Naravno, i borbu za razvoj nogometa u svakom dijelu kugle zemaljske. Klasika. U tom smislu Infantino nije ništa doli još jedan od političkih moćnika globalnog nivoa. Činjenica da je kao predsjednik FIFA-e 2018.godine bio u Buenos Airesu pozvan da se priključi summitu G-20, najbogatijih i najmoćnijih zemalja svijeta, jasna je potvrda utjecaja čelnika nogometa u modernoj društvenoj i političkoj arhitekturi svijeta.
Nogomet je odavno više od igre. Nogomet je medij preko kojeg globalna politika javnije odaje sve ono što proizvodi i provodi iza dobro skrivenih kulisa i ispraznih diplomatskih nota. Od najjačih centara moći svijeta pa po hijerarhijskoj liniji do najmanje države. Eto, jedna od najmanjih država u svijetu, ali koja je voljom prirode dobila neograničene resurse zemnog plina i nafte, iskoristila je moć jedinog alata kojeg Zapad (kao i sve druge strane svijeta), neovisno od koga dolazi, prihvaća kao mjeru vrednovanja moći i podređivanja. Novac! Katar je tako izborio Mundijal, kao što je u niz drugih područja (i) zapadnog života izborio druge pozicije moćnika, u području industrije, sporta, zabave, medija. Licemjerno je, točno, da se sada svi zgražaju nad stanjem života i duha u Kataru. Jer se Kataranima, kada dolaze i na Zapad, svi ponizno klanjaju u očekivanju sklapanja unosnih poslova. Nije to stvar samo sa Katarom, to je zbilja svijeta oduvijek, a pogotovo u tzv. modernije doba. Zato je Infantino zaigrao na tu kartu "relativiziranja moraliziranja", jer zna da u ovoj priči temeljenoj na čistokrvnom koliko beskrupoloznom kapitalizmu nema nedužnih.
Samo naivni vjeruju da je sa odlaskom stare garde i dolaskom nove u FIFA, započela nova era nogometa, pravednijeg strateškog odlučivanja i logike bezuvjetnog interesa najpopularnije igre svijeta. Eto, domaćin SP-a 2026 je SAD, sa Meksikom i Kanadom. Biti će to prvi Mundijal sa 48 sudionika, a sve kako bi se zadovoljilo što više članica i političkih interesa te osiguralo što više glasova na novim izborima. Infantino je promovirao i svjetsko prvenstvo za klubove, ali je, srećom, odustao od ideje da se igra svake dvije godine. Kao što je odustao od suludih ideja da se i Mundijal za reprezentacije igra svake 2 godine. Kao i u suludoj ideji Superlige u Europi, tako i u FIFA-inicijativi za nova natjecanja, uvijek se radi samo o trci za novim profitima. I to pod plaštem razvoja nogometa u cijelom svijetu, ili spasu europskog nogometa od navodne propasti…
Infantinovu završnu riječ - galamu uoči starta SP-a u korist domaćina Katara, i strateški napad na sebičnost Zapada, treba zato doživljavati samo kao još jednu političku partiju pozicioniranja. Kao što uostalom rade svi politikanti i ini akteri koji su ovih dana razigrali svoje savjesti i žestoko napali Katar odnosno FIFA i nogomet. Od kraja SP-a, 18.prosinca, ići će se naprijed kao i prije do neke nove prigodne priče za galamu. To je najveći problem svijeta i licemjerje koje samo sebe hrani…