Bila je to utakmica u kojoj je suparnik djelovao i te kako sposoban za uspjeh. Što znači i za neuspjeh favorita. No, jedinu pravu šansu koju je imao favorit iskoristio ju je već u 14.minuti i tim pogotkom Olivera Girouda momčad Stefana Piolia osvojila je tri boda protiv Torina. Tako se ostvarila deveta pobjeda u prvih deset kola, što je učinak kojeg AC Milan nije ostvario od prahistorije i momčadi Bele Guttmana, sa Nordahlom, 1954.godine. Čak ni najmoćniji Milan u povijesti, onaj kojeg je stvorio Silvio Berlusconi krajem 1980tih godina, i unatoč izvanrednoj niski trofeja, nije se mogao pohvaliti takvim skorom...
Ponizan je i skroman Stefano Pioli. Neki je dan dobio stručno priznanje koje nosi ime velikog trenera i u povijesti Milana, Nielsa Liedholma. Sve ide u izvanrednom smjeru za Piolija i Milan, toliko da su zajedljivi analitičari sve manje zajedljivi tezama o gubitničkom mentalitetu ovog stručnjaka. Od kada su ga Zvonimir Boban i Paolo Maldini pozvali u Milan, 2019., 56.godišnji bivši branič Parme, Juventusa, Verone, Fiorentine i drugih klubova, bio je u javnosti tretiran kao tranzitno rješenje. Nakon konfuznog Giampaola njegova je mirnoća točno ono što je trebala napetom Milanu. No, malo je tko uopće pomislio da bi Pioli mogao biti dugoročnije rješenje, a pogotovo da bi mogao biti trener koji će posrnuli Milan, koji deset godina nije osjetio slast scudetta, i dugo je odsutan iz Lige prvaka, dovesti u dvije godine do razine (naj)ozbiljnijeg kandidata za naslov prvaka!
Nakon 101. utakmice na klupi Rossonera Pioli, koji je prije tjedan dana navršio 56 godina, više se ne skriva.
"Ukoliko budemo na ovim razinama nitko nam ne može zabraniti da snivamo najviše snove."
Odluka američkog vlasnika MIlana, Elliot fonda, bila je već u fazi prakse kada je Boban objelodanjivanjem da se kani smijeniti Piolia i dovesti njemačkog trenera Ragnicka, te sprovesti "Red Bull-izaciju" Milana, izazvao veliki nemir. Javnost je reagirala, stvorila se jako loša atmosfera oko njemačkog trenera i njegovih metoda, a istovremeno je Milan nastavio sa Piolijem igrati dobar nogomet i sve uspješnijih rezultata.
Amerikanci nisu imali petlje nametnuti već odlučenu ideologiju "kupi jeftino mlade i nakon par godina skupo ih prodaj", jer je povijest Milana zapravo povijest velikih uspjeha i glavne ideje, a to je stalna borba za vrhove. Pogotovo nakon 30 godišnje ere Silvija Berlusconija nije se moglo pomiriti sa marginalnim ulogama velikog kluba, a pogotovo se nije moglo prihvatiti da klub lider u svjetskim okvirima postane jedna(ka) franšiza ideologije Red Bulla. To ne pripada DNK-u talijanskog nogometa a niti Milanu kao jednom od simbola njegovih uspješnosti i moći...
Boban je dobio otkaz, koji je potom masno naplatio i osim milijuna zaradio i simboličko priznanje da je bio sve u pravu. Vjerojatno ni on nije mogao slutiti da će Pioli tako kvalitetno nastaviti posao, iako nam je kazao...
"Kad sam ga bolje upoznao shvatio sam koliko je to kvalitetan trener. I sjajna je osoba, čvrstih uvjerenja i načela rada, ponizan je i spreman raspravljati o svakoj tehničkoj stvari..."
Paolo Maldini je nastavio tu priču, a kada je ostao sam dao je naslutiti da jako dobro plovi nemirnim vodama menadžerskog upravljanja velikim klubom. Nije to čudo. Maldini je bio veliki igrač, top klas, u Milanu je igrao od početka do kraja karijere, osvojio sve živo, a obzirom da se kasno povukao (sa 42 godine) relativno je kasnije krenuo u drugu fazu nogometne karijere. No, Maldini se svakim mjesecom iskustva sve bolje snalazio i sada je ipak posložena uistinu respektabilna momčad. Ona je još prezelena za iskorak u Europi, te nije čudno da je u "debitantskoj" sezoni lige prvaka izgubila tri utakmice. Manjak iskustva i prekaljenosti za te razine, ali svakako i te kako dobro iskustvo za iskorake koji se očekuje u bliskoj perspektivi.
Do tada, barem sada tako djeluje, nije sporno više hoće li Milan biti sposoban izboriti jednu od 4 pozicije u prvenstvu, a koje osiguravaju lukrativni nastup u LP-u. Sada je jedino dvojba može li Milan već ove godine učiniti sebe i navijače sretnim sa scudettom. Nakon deset godina posta, a sukladno okolnostima (pad moći Juventusa, pad financijski moći Intera, teškoće mentaliteta Napolitanaca da izdrže borbu za vrh...), brojni analitičari tvrde da bi ovo mogla biti "ta" sezona. I pozvali su se na slučaj Oliviera Girouda, kao još jedan znak sudbine.
Francuski napadač stigao je u Milano inizistirajući kod Chelsea da ga puste. Ne samo zbog toga što je dobio bolji ugovor (na dvije godine), nego zato što je osjetio da u Milanu može biti protagonist za velike domete. Giroudu je 35 godina i podosta je vremena proveo kao alternativa, igrač koji je pod stalnom strogoćom kritike i u sjeni drugih napadača. U klubu i reprezentaciji.
Milan ga je doveo da bude ono što su očekivali od Marija Mandžukića. Jedan od protagonista napada, koji će dijeliti vrijeme sa "starim" Zlatanom Ibrahimovićem i postizati golove. Giroud se već na startu pokazao u najboljem izdanju navijačima, sa dva pogotka protiv Cagliaria, te je postao njihov ljubimac. Sve je onda lakše, iako je za Girouda u stvari slijedilo sve teže. Dobio je COVID, pa se morao oporavljati i pauzirati. Onda su ga stegla leđa i opet stop. Naposljetku se vratio i nastavio po svome.
Protiv Torina postigao je pobjedonosni pogodak, realizirao je šansu kada je to najpotrebnije, kad momčadi ne ide baš najbolje, ili protivnik puno prijeti. Bio je to 4.pogodak u 6 nastupa. Tako je Giroud, naglašavaju kroničari, izjednačio svoje najbolje startove u sezonu iz 2011/12, kada je igrao za Montpellier, te 2013/14 kada je branio boje Arsenala. U oba slučaja, i to je znak sudbine kažu Talijani, sezona je za te klubove završila trofejnim epilozima. Gunnersi su osvojili FA cup, a Montpellier senzacionalni naslov prvaka. Znači, Milan će se na kraju nekom trofeju veseliti, kojem...?
Kako god bilo navijači Milana, sve brojniji i sretniji na tribinama Meazze, koji će uskoro u povijest (graditi će se novi stadion u zajednici sa Interom, stotinu metara dalje gdje su sada parkirališta), osjećaju da je ovo sezona vraćanja dostojanstva veličini kluba. Neki bi dodali da je to posljedica pobjede nad američkim pristupom biznisu u nogometu, ali i da je pokazatelj američke pragmatičnosti da se odmah prešaltaju na drugu doktrinu ako im donosi profite...