Neki analitičari u Italiji kazali su ljetos kako je tradicija da Juventus nakon najvećih problema "odjednom" uskrsne. Činilo se tada, nedugo nakon zaključenja prošle sezone sa sedmim mjestom, kako su to ipak optimistične prognoze.
Kad se u Italiji rabi riječ "uskrsnuća" onda se, naravno, odmah misli na scudetto, naslov prvaka. Nemali je bio i broj onih više pesimista nego realnih koji su tvrdili da je problem Juventusa, uz ne baš kompetitivan kadar, to što je na trenerskoj poziciji ostao Massimiliano Allegri. Stručnjak iz Livorna nije baš voljen u nogometnoj Italiji. Nije baš da ga obožavaju ni u Juventusovu okruženju. Jedan od razloga jest što je taj bivši vezni igrač (desetka) koleričan tip i na svaku primjedbu, primjerice, kako igra dekadentan nogomet, skače kao oparen.
Njegove svađe putem televizijskih ekrana, kada se nakon utakmice uvijek vidno nervozan, prilično grubo odnosi prema stavovima komentatora koji nešto ipak znaju (kao Sacchi, Capello), svakako ne pridonose njegove popularnosti. Činjenica da ima vrlo buran privatni život, uz spektakularne zaruke i prekide s poznatim i nepoznatim Talijankama, utječu na opći negativniji stav prema tom trofejnom stručnjaku. Max Allegri na sve kritike prije i poslije dobrih učinaka ima uvijek istu maksimu - nisam pobornik dojmova, nego pobjeda. I moglo bi se kazati da je to na liniji s maksimom torinskog kolosa, čiji je legendarni bivši igrač i potom predsjednik, Giampiero Boniperti, skovao "Pobjeda nije važna, ona jedina vrijedi".
Allegri je u Juventusu već imao top eru. Od srpnja 2014., kada je naslijedio obožavanog Antonija Contea i dočekan je uvredljivim skandiranjima navijača, pa do lipnja 2019., s Juveom je osvojio pet uzastopnih naslova prvaka, nekoliko (super)kupova, i što je važnija razlika u odnosu na Contea (vrlo neuspješan u Europi), ostvario je dva ulaza u finale Lige prvaka. Porazi od Barcelone i Reala nagnali su ga da ondašnjem šefu kluba Andreu Agnelliju kaže da mu trebaju dva top igrača kako bi se mogao ravnopravno natjecati s elitom Lige prvaka.
To je pridonijelo teškoj svađi i raskidu odnosa, profesionalnih i prijateljskih, pa je Allegri dvije godine odmarao, a Juventus sa Sarrijem (1 naslov) tražio i trofeje ali i napadačku igru. No, tada je klub, pogonjen neumjerenom potrošnjom milijuna Agnellija, ušao u velike probleme s financijama, a i drugim stvarima koje su izazvale istrage (i posljedične kazne) nogometnih te pravosudnih institucija. Klub je ušao u teške financijske dubioze, a onda su i krivo birali trenere (primjerice Pirlo kao početnik).
Andrea Agnelli je u očaju pogazio svoj izraženi ponos, te je pozvao ljutog "neprijatelja" Allegrija da se vrati. I trener je prihvatio, što je bilo čudno, između ostalog i zato što je odbio poziv Florentina Pereza da preuzme Real Madrid. Allegri je dobio veliki ugovor, na pet godina, i to je zapravo ključan podatak za aktualnost. Naime, kada je gazda obiteljskog (Agnelli) holdinga Exor, John Elkann, spoznao dimenzije nove afere u poslovanju (falsificiranje bilanci) odlučio je da svog rođaka Andreu Agnellija "udalji" iz kluba, te sve njegove bliže suradnike. Allegri je ostao, u općem nezadovoljstvu navijača i medija, a ključan razlog bio je vrlo skup ugovor kojeg mu je osigurao Agnelli. Raskid odnosa koštao bi previše i zato je Allegri ostao, bez obzira na to što je potom ostvareno sedmo mjesto.
No, da su ti iskusniji analitičari dobro procijenili pokazuje prva trećina Serie A. Juventus je na drugoj poziciji i ako u nedjelju pobijedi omraženog rivala Intera u derbiju u Torinu, onda će preuzeti lidersku poziciju. Allegri, naravno, likuje "po tiho" jer je svjestan da ga oporba i medijski kritičari jedva čekaju da prozovu. Ipak, njegov gard ostaje "ratnički" i daje naslutiti da će svima reći što "ih ide", kada se vrati na vrh. Je li to možda ove nedjelje?
Juventus, nema dvojbe, najveću snagu ima u mentalitetu vlasnika, dinastije Agnelli. I naravno, u ogromnim financijskim potencijalima koje osiguravaju brojni biznisi slavne obitelji. No, kada je trebalo povlačiti dugoročno presudne poteze, John Elkann pokazao je odlučnost slavnog djeda, Giannija Agnellija. Promijenio je menadžment, doveo je ideologa Napolijeva scudetta, Cristiana Giuntolija, koji je odmah počeo slagati igračku križaljku po željenom scenariju. To je smanjenje skupih ugovora, osiguranje ostanka mlađih vrijednosti (Vlahović, Chiesa), te planiranje pojačanja za iduće razdoblje od 2-3 godine. Giuntoli je uspostavio i dobru liniju s Allegrijem i sve se te stvari sada ukazuju kao početak "uskrsnuća" velikog kluba nakon još jedne od velikih mu kriza.
U nedjelju protiv Intera bit će veliki ispit zrelosti za Allegrija i Juve, a nakon kojeg će biti nešto jasnije s kojim dionicama Stara dama ide u nastavak sezone. Pobjeda bi vrlo jasno adresirala poruku konkurenciji da je Juve spreman za naslov.
Na kraju, pred derbi, sjetili smo se davno preminulog člana vodstva Intera, odvjetnika Pepina Prisca, koji je bio poznat po medijskim prepucavanjima s gazdom FIAT-a i Juvea, Giannijem Agnellijem. Govorio je Prisco "kad se rukujem s Milanistima, odmah ih operem. Kad se rukujem s Juventinima, onda brojim jesu li mi svi prsti na mjestu." Kad su ga pitali o toj (polu)šali, Prisco je govorio da mora bockati Agnellija, jer možda ga isprovocira na krive poteze. Bio je to na Priscov način kompliment moćima Juventusa koji uvijek pronađe pravi put za izlaz iz najvećih kriza.