Red video pohvala, red govora za pohvale, red gostujućih pohvala. Skupština HNS-a je, još jednom, zračila blještavilo fasade Kuće nogometa. Čim se nakon protokolarnog dijela priupitalo za slabosti mlade reprezentacije, pitanje je preusmjereno tehničkom direktoru. Čim se postavilo pitanje sudačke drame, hvalilo se strane suce i najavilo inozemnog povjerenika. Čim se pita o infrastrukturi, uz lajtmotiv jednokratne pomoći HNL-u (sredstvima iz UEFA programa) participacijom u gradnji hibridnih terena, preusmjerava se taj teret lokalnim samoupravama. Naposljetku, ako se preispituje očit pad kvalitete nogometa(ša) u Hrvatskoj, onda se govori o najzanimljivijem prvenstvu ikad i(li) opetovano ističe reprezentativne A uspjehe...
Gledamo li na stvari očima onih koji upravljaju Kućom nogometa, razumljivo je da će isticati bolje stvari i zanemarivati one loše. Uostalom, većinski je upravljački tim političkog (vladajućeg) porijekla. Zato ni ne čudi refleks složnosti koji odašilju, a kako se moglo vidjeti nakon Mundijala vrlo su “pristojno” financijski nagrađeni. Upravljači putuju s reprezentacijom, imaju VIP statuse, putuju i po Hrvatskoj kao delegati na ligaškim utakmicama, ili po forumima u Europi te primaju naknade. Kad uživate u takvom statusu, sasvim je logično da nećete remetiti nirvanu ni Kući, a ni sebi dakako, opterećivanjem nizom pitanja koji muče realni nogometni sektor. To je onaj dio “Familije” koji je daleko od upravljačkog kokpita i trpeze, i bori se svakog dana da izgura mjesec. To je inače onaj dio nogometa koji čini njegove temelje i od kojeg, doslovno, ovisi nadgradnja i dugoročno fasada...
Prije par dana su iz Odjela za licenciranje objavili znakovite podatke. Licencu za UEFA razinu (ligu) dobili su svi prvoligaši osim ispadajućeg Rudeša. Za Ligu 10 licencu su dobili i Rudešani te drugoligaš Zrinski 1664. To nas upućuje na odmak vrlo malog dijela (ima ih 1874) klubova koji u različitim potencijalima ispunjavanju određene uvjete funkcioniranja. No, pravo stanje stvari hrvatskog (klupskog) nogometa odaje podatak da je samo 4 od 12 aktualnih drugoligaša (1. NL) dobilo licencu u prvom krugu, odnosno samo 6 od 16 trećeligaša (2. NL). U skupini od 28 aktera nacionalne razine, praktično je tek trećina u redu. Jesu li klubovi koji bi trebali biti inkubatori za prvu razinu te posljedično za reprezentaciju tako “neuvjetni” ili su možda i uvjeti koji im se nameću u procesu licenciranja (dijelom) nerealni? O tome bi se trebalo kvalitetno raspraviti i donijeti dugoročno realnije pretpostavke napredovanja, koje više odgovaraju zbilji na terenu odnosno u hrvatskoj društvenoj realnosti.
Na planu nogometnog, primjerice, vidljiv je problem nelogičnih tehničkih odluka da klubovi moraju u drugom i trećem rangu nastupati s kvotom tri U-21 igrača. Sada se taj ionako sporan propis dodatno opterećuje olakšanjem drugom razredu (manje jedan U-21), a otežavanjem trećem razredu (plus jedan). Što djeluje kao mjesto više nekom strancu u drugom razredu, a olakšanje klubovima iz većih urbanih sredina da u trećem razredu imaju veću prednost jer imaju puno veću bazu (i interese). Još nitko iz HNS-ove radionice stručno ovisnih odluka nije argumentirao u čemu je bit nameta mladih (kao i želja za proširenje kvote stranaca) kad je svakom tko pohodi stadione u svim razinama vidljivo da pada i masa, a i kvaliteta mladih igrača. Ima li to možda veze i s uvođenjem pionirske nacionalne lige 2015., pa se ukinula juniorska liga, a nakon samo godinu dana tog nonsensa, vraćena je juniorska liga, a zadržana i pionirska? Koliko je to improvizacijsko odlučivanje, toliko je jasnije shvatiti da se dugoročno takva šlampavost vraća poremećajima u proizvodnji igrača...
Problem sudačke organizacije nije izvorni grijeh ove administracije. To je kronično stanje uzeto iz bivše jugo lige, a HNS-ove upravljačke trupe su ga dodatno učvrstile. Zato nije čudno da ni nakon više od 30 godina Hrvatska nema suca na terenu, sa zastavicom ili u VAR sobi, na velikim natjecanjima. Slovenija ih ima 6, BiH 2 na Euru! Čudno bi bilo da je drugačije u ovom sustavu koji očito i od najnadarenijih mladih stvara “suce s greškom”. Apsolutno najveći krivci tome su HNS i klubovi, a tek potom suci. Stvoreni sustav pritiska, kako kome kada treba, HNS nikad nije ugasio, iako ima alate. Pitanje je motivacije. Najava stranog povjerenika je dobar start, kao i angažman stranaca da spase trku za prvaka. No, ako se ne stvori sustav koji će priječiti pritiske, a promicati kvalitetne i ispravne suce, ništa se s pojedincima iz inozemstva neće promijeniti.
Najveći dio činjenja HNS-a, a posljedično i doživljaji okruženja, ovisan je o rezultatu A reprezentacije. Koliko će novaca imati na raspolaganju HNS, ovisi o učinku Vatrenih. Kad je doseg legitimiran medaljom, kao na dva SP-a zaredom, onda prevladavaju sljedovi hvale iz uvoda. Kad je doseg opterećen neuspjehom na turniru, koliko god je to relativna ocjena za HR uvjete, onda će prevladavati, i to debelo, sljedovi nelagodnih “pitanja” koji su vitalnog značaja. I od kojih odgovora dugoročno ovisi reprezentacija i kompletna atmosfera u i oko H(NS)R nogometa. Što ako Euro ne bude tako berićetan?
