Zlatko Dalić imao je blizak odnos s ocem Ivanom koji je u utorak preminuo, kao što ga ima s majkom Katom koja je također godinama bolesna. Brinuo se za njih, osigurao im najbolje liječnike i bolnice, dolazio u Livno svako malo, veselio se svakom trenutku u roditeljskom domu iako je zbog nogometa rano otišao od kuće. Uvijek je bio odan obitelji, i dok je igrao nogomet, i dok je radio u arapskom svijetu.
Kako je otac bio loše, otkazao je odlazak u Pariz na finale Lige prvaka. Iz Splita gdje je u čevrtak gledao Hajduk - Rijeka u finalu Hrvatskog kupa trebao je ići u Zagrebu te s delegacijom HNS-a u Francusku, ali u petak je skrenuo u Livno i javio da "želi biti uz oca, on mu je važniji nego Liga prvaka". Proveo je vikend u Livnu i pokazalo se da je tatu vidio posljednji put. U ponedjeljak je bio na okupljanju reprezentacije u Zagrebu, a u utorak predvečer dobio vijest koje se bojao...
Već prije Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine, gdje je kao trener doživio vrhunac, otac mu je bio kritično, tada je bilo pitanje hoće li preživjeti. U knjizi "Rusija naših snova" izbornik se prisjetio:
- Večer prije utakmice s Argentinom suradnici u reprezentaciji, svi po hotelu, nešto se došaptavaju. Treneri, osoblje…Mene zaobilaze. Pomalo sam sumjičav, što li se valja? Nitko ne želi ništa pitati ni reći. Intriga je sve jača. Zovu mog sina, ostale iz obitelji… Je li zbilja istina? Vjeruju da nije, već bih ja nešto rekao. Sigurni su da bih znao. Što mi se zbiva iza leđa? Moram odgonetnuti. Moram. I konačno znam. Nije bitno kako. Plasirana je priča "Daliću je umro otac". Ne usude me se ništa pitati, ni uznemiravati, traže odgovore drugdje. Srećom, laž. Ružna laž. Strašna laž. Otac Ivan ima 87 godina, bio je bolestan, jako bolestan, dobro se s time nosim jer beskrajno vjerujem i zahvalan sam doktorima u Livnu, Splitu i Krapinskim toplicama. Oni su mu spasili život. I gleda utakmice, znam da će i ovu, brat i sestra mi javljaju. "Samo po pobjedu, tata je sve bolje". Odahnuo sam. Pomišljao sam što se šuška…
Prije priprema bio je kritično, ležao je u bolnici u Livnu, činili su sve što su mogli, ali vidio sam da je zadnji čas da reagiram, odveo sam ga u Split, potom u Krapinske toplice, stabilizirali su ga, postavili pravu dijagnozu, dali odgovarajuće lijekove. Profesor Josip Paladino mi je rekao:
- Sve ću učiniti da u Rusiju odeš miran.
Nakon utakmice sa Senegalom u Osijeku posjetio sam ga u Krapinskom toplicama u bolnici, 10. lipnja, kazao mi je:
- Ne brini se sine o meni, budi čvrst, gledaj sebe i svoj posao.
Čuli smo se nekoliko puta dok sam boravio u Rusiji, brat Miran i sestra Mladenka bili su uz njega. Prvi put nakon Mundijala vidio sam ga 23. srpnja, čekao me u Livnu. Njegov oporavak dao mi je da se mogu nesputano radovati…
Zlatko se rado vraća na priče iz djetinjstva....
- Djetinjstvo u selu Brina kraj Livna pamtim po prekrasnim slikama i emocijama, naša je kuća odmah do župnog ureda, fratri su moji prvi susjedi, imali su veliko dvorište, voćnjak, u njemu smo uživali u bojama, mirisima i okusima jeseni, a u sva godišnja doba natjeravali loptu. Živahni klinci pomagali smo im štogod je trebalo, bilo nas je desetak vršnjaka kojima je to bilo nogometno igralište, obavezno svaki dan. Živjeli smo s crkvom. Nisam radikalan ni ekstreman, ali vjernik sam. Nešto što te drži mora postojati. To su vjera i dragi Bog. Ne pohađam svaki dan crkvu, odem nedjeljom s obitelji, ne propagiram nešto, s religijom jednostavno živim. Tako je bilo i na Svjetskom prvenstvu gdje sam imao ritual koji sam prakticirao prije svake utakmice i tijekom nje. Daje mi sigurnost i snagu. Krunica je uvijek bila u džepu, koliko sam je puta stiskao u šaci u najnapetijim trenucima kad puno toga više nije ovisilo o meni.
Hajdukovac je, iako je dobio ime po dinamovcu...
- Dinamo i Hajduk u Livnu su golemi rivali za naklonost navijačkog puka. Mene je zarazio bijeli, hajdučki virus, a ironija sudbine je da sam ime dobio po – dinamovcu. Brat Miran, deset godina stariji, ludio je za Modrima, kad sam se rodio bilo je samo pitanje kojem će me igraču maksimirskog kluba pripisati. Tko mu je u tom času srcu najmiliji. Ništa drugo nije dolazilo u obzir.
- Sine, ti biraš braci ime - prepustili su mu roditelji.
Mogu zamisliti dvojbe u njegovoj glavi. Godina je 1966. mjesec listopad, u tijeku je sezona koja će više od ičega proslaviti Dinamo jer te 1966/67. osvojio je Kup velesajamskih gradova. Doduše, finale je odigrano tek ujesen 1967. godine. Na dan mojeg rođenja 26. listopada igrali su u Škotskoj i poraženi od Dunfermlinea 4:2, zabili su Zambata i Gutzmirtl.
- Zvat će se Slaven ili Zlatko. Po Zambati ili Škoriću, nisam još siguran, oba su mi super - otkrio je glavne favorite na svoj dječji način koji je još više starce uvjerio da bude po njegovom.
Zašto je pobijedio Zlatko, kad je Slaven i na moj rođendan dao gol? Nemam pojma. Izbor trenutka. Dvije utakmice prije toga Modri su s Partizanom igrali 0:0 i svladali Hajduk 1:0, nije isključeno da je zato legendardni golman Žoga iskočio u prvi plan. Ili zbog obrana upravo u Edinburghu jer unatoč porazu, i što mu je Alex Ferguson, kasnije daleko poznatiji kao trener zabio dva komada, kažu da je bio najbolji u Dinamu. O tome se tada pričalo i čitalo u novinama…
I brat je igrao nogomet, kasnije se također okušao u trenerskom poslu u livanjskom Troglavu. A mojim venama teče posve druga boja. Kako sam zavolio Hajduk? Obožavao sam zlatnu generaciju Bijelih, Žungula, Šurjaka, Oblaka... pamtim pobjedu nad Partizanom 6:1 u Beogradu, čiji sam prijenos slušao na radiju u svibnju 1976. godine. Za titulu prvaka. Neću zaboraviti, svi smo bili uz prijemnike, netremice uživljeni u glas reportera, i navijali, skakali, kao da smo na stadionu. Tada su se utakmice vrlo rijetko mogle gledati na televiziji. Možda su baš zato doživljaji još upečatljiviji - ustvrdio je Zlatko Dalić u knjizi "Rusija naših snova".
Pogreb Ivana Dalića održat će se danas u 17 sati u Livnu. Povodom smrti izbornikova oca oglasio se i HNS.
"S velikom tugom primili smo ovu vijest o odlasku Zlatkovog oca. Zlatku i njegovoj obitelji izražavamo najdublju sućut te mu poručujemo da cijela hrvatska nogometna obitelj stoji uz njega u ovom teškom trenutku. Želimo mu da malu utjehu pronađe u tomu što je otac otišao izuzetno ponosan na sve ono što je Zlatko postigao u životu, kakav je postao čovjek i kakvu je obitelj sagradio. Neka Ivan počiva u miru Božjem", poručio je predsjednik HNS-a Marijan Kustić, pozvavši medije i javnost da poštuju privatnost izbornika Dalića u ovom trenutku.
Kustić će predvoditi delegaciju Saveza na posljednjem ispraćaju u Livnu, a do povratka izbornika u reprezentativni kamp, reprezentaciju će voditi Dalićev stručni stožer.