Kristalna dvorana hotela Esplanade, velika sportska konferencija u organizaciji SN. Predavač Dimitris Itoudis, jedan od najboljih košarkaških trenera današnjice. Itoudisovo predavanje bilo je sjajno, a nije pričao o svojim uspjesima. Dapače, pričao je o svojim padovima.
"Imao sam puno padova u karijeri, no to je život. Zar i u vašem životu nije bilo neuspjeha? Bilo je, zar ne? Još koliko. Naravno, jer neuspjeh je sastavni dio našeg života. Treba znati podnijeti neuspjeh, izdići se iznad toga i krenuti dalje, jer ako to uspiješ, uspjet ćeš na kraju u životu. Kako pasti, a ne pasti natrag. Kako se izdići nakon pada i krenuti dalje. Never back down! Tko to nauči, taj će kroz život kročiti kao pobjednik."
Hajduk je u Kazahstanu žestoko tresnuo o pod. Nažalost, tako pada već deset godina u nizu. Manje bolno kad te izbaci češki Liberec, a traumatično nakon što te pregazi nekakva Gzira s Malte ili Tobol iz Kazahstana. Međutim, deset godina kontinuiranog padanja ukazuje na to da Hajduk nikako ne uspijeva svladati lekciju. Nikako ne uspijeva podnijeti neuspjeh...
Lukša Jakobušić u četvrtak je prvi put doista teško pao u svojoj sportskoj karijeri. Vodeći Jug nije osjetio pad, dapače, doživio je samo čaroliju osvajanja najvećih trofeja. Pao nije ni preuzimajući prošle zime Hajduk, iako je bio u "nemogućoj misiji" pronašao je put da na proljeće izvede momčad do Europe. U iznimno teškim okolnostima Jakobušić je osovio Hajduk na noge zato što je pobjednik. I zato što se čvrsto držao ideje koju na Poljudu želi provesti. Izbacio je iz svlačionice mnoge gubitničke karaktere zamijenivši ih pobjedničkim. Načelno, vrlo jednostavna formula, koja se, doduše, komplicira ovisno o manjku novca u blagajni. Koji je u Hajduku poprilično kroničan problem.
Nastavio je Jakobušić - zajedno s Nikoličiusom - svoju ideju provoditi i ovoga ljeta. Livaja, Kalinić, Krovinović, Lovrencsics, Elez, Sahiti, Mlakar... Sve su to igrači čije su dovođenje pljeskom popratili i navijači i stručnjaci, pa i mi novinari. To što je Kalinić u dvije utakmice u nizu branio lošije od toliko kritiziranog Posavca ne može umanjiti njegovu golmansku klasu. Grozan je u Kazahstanu bio i Krovinović. Dvije je utakmice bio dobar, u trećoj se potpuno izgubio. Jer je tek došao i nije spreman, čak i njemu treba vremena, koliko god iskusan i dobar bio.
Ovaj je Hajduk u izgradnji, nema ni izbliza izbalansiranu momčad. Ofenzivno izgleda jako obećavajuće, defenzivno jednako zabrinjavajuće. I, eto nas kod ključnog pitanja na kojem će tandem Jakobušić - Nikoličius sljedećih dana morati pronaći najbolji odgovor. Je li Jens Gustafsson doista trener za Hajduk? Kakvu god momčad imao, kako god klub posložio logistički i financijski, sve se na kraju slije na kvalitetu i sposobnosti trenera.
On je taj koji sve ono što je dobro napravljeno može lansirati u nebo, ali još lakše može baciti u bunar. Uvijek se na koncu koplja lome na treneru. I zato u Hajduku moraju jako pažljivo razmotriti pitanje Gustafssona. Birajući igrače, Nikoličius je dobro pazio na njihov igrački CV. Gustafssona je odabrao drugačije, njegov CV nije dostojan Hajduka. Međutim, Nikoličius ga je odabrao zato što je u njemu prepoznao potencijal za vrhunsku trenersku priču. Teško je već sada zauzeti jasan stav o Gustafssonovom radu na Poljudu. Četiri utakmice nisu ni izbliza dovoljno velik uzorak.
Puno je, dakle, posla pred Jakobušićem. A, ključno je ono što smo s Itoudisom podvukli u uvodu teksta, da ga debakl u Kazahstanu ne poremeti. Koliko god bi težak i nogometno i financijski. Jakobušić mora čvrsto nastaviti putem koji je krenuo jer to je daleko najbolji put koji je ijedan predsjednik imao u posljednjih 25 godina Hajduka. Samo mora shvatiti da je ispred njega jako duga cesta i da prečice nema.