Zagreb i nogometna Hrvatska opraštaju se od Zlatka Kranjčara, a kulminacija odavanja počasti simbolu Dinama i Zagreba bio je dirljiv oproštaj sina Nike svom ocu, treneru i izborniku na svečanoj komemoraciji održanoj u hotelu Westin, na kojoj su još govorili predsednik kluba iz Maksimira Mirko Barišić, trener “plavih” iz 1982. Miroslav Blažević i “vječiti direktor i tajnik”, koji je Cicu kao dječarca gledao s balkona na Ferenščici, Zorislav Srebrić.
Mnogima su suze su tekle i na “Moj Zagreb, kak imam te rad” na početku spomen-filma kojeg je pripremio HNTV, i na kraju, na “Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad”, klupsku himnu od nezaboravne 1982. No, oproštaj Nike Kranjčara s tatom duboko je ganuo svv nazočne, kao i one koji su gledali prijenos preko internera:
- Eh, Cicek. Gle, znam da nas sad gledaš gore u nekoj nebeskoj Karaki, zajedno s Pavom, Popom, Ismetom i Cveletom. I da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu, jer znaš koliko to ne volim. Ali smijem se i ja, znaš, jer baš si odlučio otići gore na dan otvaranja terasa kafića, da si svi nekaj vele tebi na spomen, kaj ne? Bogu hvala, ako se ne sjetim svega, imali smo si kaj za reć - započeo je Niko, koji je ispod sakoa nosio majicu “Zauvijek ponosan kaj sam Purger”.
- Bio si mi idol, vodilja, prijatelj, pojam gospoštine i dobri duh ovog, našeg grada. Ali to sve znaš. Ono kaj možda još ne znaš, ostat ćeš mi sve to još jako, jako dugo.
Ispičao je Niko kako je s balkona na Dobrom dolu, iznad oltara koji su pripremili navijači, vidio curicu koja je prilazila crvenim, bijelim i plavim lampionima i Cicinoj slici i okrenula se jednom trenutku tati i pitala: “tko je bio ovaj striček?”. I tata je krenuo pričati… Kao što mnogi roditelji, bake i djedovi, ovih dana objašnjavaju mladim generacijama tko je bio Cico Kranjčar i zašto im je toliko značio.
- Cicek moj, bio si im maskota i ljubimac svih Zagrepčana, a naravno i Zagrepčanki, i svih onih ljudi koji su iskonski voljeli naš Dinamo. Ali znaš kaj, meni si bio tata! Često si mi znao govoriti da me odgojila mama, da ti nemaš ništa s tim. E moj tata, nije ti to baš tako, znaš…
Spomenuo je Niko kako ga je tata vodio na treninge u Rapidu i puštao ga na teren kako bi mu dozvolio da se sam zaljubi u nogomet, ne forsirajući ga omogućio mu da nogomet voli i živi, prateći ga iz prikrajka dopuštajući da se sam bori, pronađe i uzme svoj put.
- Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje, a poštovati tuđe i kako cijeniti pripadnost, kako biti purger i Hrvat. Ali najveća životna lekcija koju sam od tebe naučio je ta da smo na ovom svijetu svi jednaki i da svakom čovjeku treba dati svoje vrijeme, pažnju i pomoć. I osmijeh. On niš ne košta, jel' tako?
Vodeći ga na sva druženja s dečkima, Cico je Niki pokazao što znači biti nekome prijatelj, kako davati cijelog sebe bez zadrške, ali i - nemojmo se lagati - 'kak se lepo provesti, onak pošteno, kak Bog zapoveda zapevat, zafeštat i zakartat. I živjet, Cicek moj. U trenutku, tu i sada'.
- I ne brini, ne bum sad prepričaval anegdote vaše generacije iz 1982. kaj sam ih slušal za stolom Domagoja. Ne bum ponavljal sve tvoje uspjehe kao igrača i trenera, da si bil šmeker, fakin, vlasnik osmijeha koji je osvajao na prvu. Ne bum ti rekel ni koliko boli da nisi tu na Zemlji i koliko već fališ.
I za kraj, Niko je Cici rekao ovo:
- Hvala ti na tvojoj ljubavi i podršci u mojim dobrim i u mojim lošim trenucima, a tebi možda i u najtežim trenucima, tata. I jesam tvoj sin. I zapravo nisi otišao jer si u svima nama previše ostao. I Cicek, “do it your way”. Volim te. Volim te, od sveg ti srca fala. Tvoj sin.
Plakali su Mlinarić, Deverić, Cerin, Mustedanagić, Ištvanić, Boban, Prosinečki, Soldo, Ladić, Jurčević, Komljenović, Šimić, Viduka, Kasalo, Sopić, Poldrugač, Asanović, Šimenc i mnogi drugi. Nije bilo mjesta za sve, ali jest u srcima. Jer kako je naglasio Srebrić: I mi tebe, Cico, imamo tak rad, za navek.