Dok je mala hrvatska novinarska ekspedicija stajala u podnožju stadiona u prohladnom Plzeňu, raspravljajući o novom porazu „modrih“ u Europi, predstavnici čeških medija na par su se metara u udaljenosti zadovoljno smješkali, zabavljajući se u intervjuu s Tomášom Chorýjem, igračem koji je dvaput s bijele točke srušio Dinamo u dva tjedna. Uz pobjedu Viktorije nad hrvatskim prvakom, otprilike stotinjak kilometara zapadnije, u skupini Europske lige, Slavia je u Pragu srušila Romu (2-0) Joséa Mourinha, dok je praška Sparta, koja je izbacila Dinamo u kolovozu, u tijesnoj završnici pala na Ibroxu kod Rangersa, uz slavlje Škota 2-1.
S jedne strane tri češka predstavnika u UEFA-inim natjecanjima, a s druge strane jedan hrvatski, koji se nije proslavio u ovosezonskim europskim avanturama, upućuje na prilično jasnu konačnu računicu - poraz hrvatskog nogometa. Naročito ako se uzmu u obzir igračka imena u nacionalnom dresu, gdje češka izabrana vrsta teško može konkurirati zvijezdama poput Modrića, Kovačića, Gvardiola…
U potrazi za objašnjenjem tog fenomena, konktaktirali smo Manuela Pamića (37), hrvatskog braniča s dugogodišnjim iskustvom igranja u Sparti iz Praga, u čijem je dresu upisao 159 nastupa.
- Pričam to već duže vrijeme, češki klubovi igraju puno bolje u Europi. Puno više se ulaže, uvijek su jednu stepenicu ispred hrvatskih klubova, i to ne samo ovi klubovi koji igraju u europskim natjecanjima, nego i ostali, ali treba uzeti u obzir da je Češka i veća i ima više stanovnika. Da, i liga je malo kvalitetnija. Hrvatska liga se digla otkako je broj klubova smanjen na deset, ali ne tako kao u Češkoj. Kinezi su preuzeli vlasništvo nad Slavijom prije par godina, predsjednik moje Sparte je milijarder, također puno ulaže... - priča nam Pamić, koji usput govori kako nogomet u Češkoj dijeli titulu „nacionalnog sporta“ s hokejom na ledu, otprilike u omjeru "50-50".
Ujedno, dok su se „vatreni“ iz Rusije i Katara vratili s medaljama oko vrata, češka reprezentacija na Svjetskom prvenstvu nije bila od 2006. godine u Njemačkoj. Rosický, Čech, Ujfaluši, Baroš, Nedvěd, Jankulovski, Koller… Slavna su to imena njihove zlatne generacije, kakvih danas više - praktički - nemaju.
- Imaju mladu reprezentaciju, nemaju možda igrače u najvećim klubovima, kao što je to bio slučaj u toj velikoj generaciji. U Češkoj nije specifična ta prodaja mladih igrača, nije to ništa specijalno. Duže se zadržavaju doma, a klubovi gledaju da zadrže maksimalan kadar jer je cilj igrati Europu - kaže Pamić.
Osim jake prve lige, za koju nam naš sugovornik kaže da je i nešto jača od hrvatske, u Češkoj se pazi i na nogomet na nižim razinama. U konačnici, uspjeh klubova u Europi ogledalo je organiziranog sustava.
- Klubovi dugoročno planiraju. Imaju i veću bazu, naročito kroz drugoligaški nogomet. Tamo je normalno da igrač stigne iz druge lige i bude konkurentan u prvoj, kod nas se to rijetko događa. Imaju i širinu bazena, a ulaže se i u drugu ligu, čime se dobiva cjelokupna stabilnost - zaključio je Pamić.