Trojicu trenerskih predstavnika ima Hrvatska na Azijskom kupu koji se od 12. siječnja do 10. veljače igra u Kataru. Dvojica su nam dobro poznati, Igor Štimac je izbornik Indije, dok Branko Ivanković vodi Oman. Treći je mala nepoznanica, čovjek koji je rođen u Lijepoj Našoj, ali nikad nije ni igrao za neki hrvatski klub niti sjedio na njegovoj klupi. Zanimljivu životnu priču ispripovijedao nam je Petar Šegrt, 57-godišnji izbornik Tadžikistana.
- Rođen sam u Đurđevcu, kad sam imao dvije godine roditelji su otišli u Njemačku i ja sam im se pridružio s četiri. Samo sam rođen u Hrvatskoj, ali nikad nisam promijenio putovnicu. Kad je počeo rat, došao sam iz Njemačke i probao pomoći koliko sam mogao. U Njemačkoj sam se školovao i ne pričam perfektno hrvatski, ali svoju krv ne mogu promijeniti - kaže Šegrt.
- Kao igrač sam bio limitiran. Došao sam maksimalno do 4. lige, živio od nogometa, ali to je bilo to. Znao sam čitati utakmicu, u svim momčadima bio kapetan i najskuplji igrač u kadru, no više sam bio po bolnicama nego na terenu.
Teška ozljeda
Zato je trenersku karijeru u svom klubu Calwu, smještenom u saveznoj pokrajini Baden-Württemberg, počeo kao tinejdžer.
- Sa 17 sam doživio tešku ozljedu koljena i preuzeo brigu oko juniorske momčad. Prepoznao me Thomas Albeck, dugo godina glavni čovjek u Akademiji Stuttgarta, koji je imao jednu od presudnih uloga u mojoj karijeri. Inzistirao je da polažem za licence, išao sam na stažiranje kod Rangnicka... Kasnije je Albeck bio u RB Leipzigu i 2017. je nesretno preminuo.
Igrao je do 1993. kad se opet teško ozlijedio u amaterima Waldhofa iz Mannheima i s 27 završio karijeru. Trener prve momčadi tada je bio Klaus Toppmöller...
- On me doveo u Bochum 1996., sjetio me se. U Bochumu sam šest mjeseci radio besplatno i onda tamo potpisao prvi profesionalni ugovor. Prvo kao trener juniora i pomoćnik druge momčadi, a onda sam otišao u Duisburg. Tri godine u Duisburgu su mi jako pomogle, jer sam svaki dan imao trening s juniorima, s drugom momčadi i radio s prvom gdje sam skautirao. Nakon Duisburga sam otišao u Waldhof.
Bilo je to na prijelazu stoljeća. Potom je prvi put napustio Njemačku i postao glavni trener neke prve momčadi.
Praksa kod Osima
- Napravio sam Pro licencu, praktikum sam imao kod Ivice Osima, tada trenera Sturma. Nije Osimu bilo lako doći blizu, ali me jako zavolio, ne znam zašto. I na kraju mi je rekao “mali, ti ostani kod mene tu blizu, naći ću ti klub u 2. ligi”. I našao mi ga je, preuzeo sam austrijski Leoben. Preko njega sam otišao učiti kod Arsenea Wengera u Arsenal. Nije lako za jednog malog trenera otići u London i s njime provoditi tri, četiri sata dnevno.
Ried, Wiener Sportklub i onda 2006. preuzimanje klupe U-21 reprezentacije Gruzije. Poveo ga je Toppmöller, koji je preuzeo A-reprezentaciju.
- Bilo je to od 2006. do 2008. i kad je Toppmöller dobio otkaz, iz lojalnosti nisam želio biti izbornik. Onda me on nazvao i rekao mi da odradim barem te dvije utakmice, s Estonijom i Portugalom. Bio sam i tehnički direktor u Gruziji, zvao sam Branka Ivankovića, sve smo dogovorili, ali onda mi je rekao da ima ponudu Dinama i odlučio se za Maksimir.
Ratni uvjeti
Nakon Gruzije - Indonezija.
- Za vrijeme rata u Gruziji ostao sam tamo, pomagao ljudima. Drugi put u životu potrošio sam svu ušteđevinu u ratnim uvjetima, prvo u Hrvatskoj, pa u Gruziji. Ostao sam bez novca i onda je došao jedan milijarder iz Indonezije i ponudio mi ogroman ugovor na nekoliko godina. Bilo je kombinacija s Karlsruheom, kao i da s Avramom Grantom odem u West Ham, da budem trener, a on menadžer. Nisam više mogao čekati, prihvatio sam poziv iz Azije, moram priznati - samo zbog novca. No na kraju je to bila odlična odluka, jer sam u zadnjih 14 godina stvorio veliko ime u Aziji.Bali Devata i PSM Makassar klubovi su koje je vodio u Indoneziji, nakon kratke epizode u BiH, u Aziju se vratio 2015. Na klupu reprezentacije Afganistana...
Preživio sam rat u Hrvatskoj i Gruziji, rekao sam si “pa preživjet ćeš i Afganistan”. S Afganistanom smo dobili šest od osam utakmica, jasno vam je kakav je to uspjeh. Poslije sam vodio Maldive s kojima sam osvojio Južnoazijski kup, što je bila senzacija.
Dvaput su mi dizali novac
Početkom 2022. preuzeo je Tadžikistan.
- Zvali su me u korona vremenu. Šest mjeseci su bili bez izbornika, a bilo je manje od pet mjeseci do početka kvalifikacija. Problem je bio što sam htio sa sobom dovesti dvojicu trenera iz Gruzije i fitness trenera iz Crne Gore, jer je fizika njihov najveći problem. Nisu htjeli prihvatiti. Rekao sam, gledajte, ja ne pričam savršeno ruski i u kratkom razdoblju ne mogu dovoljno dobro instruirati mlade trenere u Tadžikistanu što da rade. Dvaput su mi dizali novac, ali ja sam inzistirao na pomoćnicima i ipak su popustili. Sada su svi zadovoljni s njima trojicom. Vjerujte mi, bez njih trojice ne bih mogao napraviti to što sam napravio.
Ušao je Šegrt u povijest, prvi je izbornik s kojim se Tadžikistan kvalificirao na Azijski kup, prvenstvo kontinenta.
- Situacija je u pozitivnom smislu eksplodirala od mog dolaska. Kvalificirali smo se na AK, osvojili King’s Cup u Tajlandu, odigrali s Rusijom 0:0, osvojili Merdeka Cup u Maleziji... I sada imamo potpunu euforiju u državi. Protiv Kine je utakmicu u Tadžikistanu pratilo 8 milijuna gledatelja, a država ima 10 milijuna stanovnika, sve vam je jasno... Kad sam ja došao, prosjek momčadi bio je oko 30 godina, sada je prosjek 23,6, samo je Indonezija mlađa. Joachim Löw mi je rekao “Petre, ti si sam kriv što su takva očekivanja, sam si podignuo letvicu jako visoko”. Svi su sada naviknuli na pobjede, misle da i na Azijskom kupu možemo sve pobijediti, da smo tako jaki. Normalno je da želimo proći, ne želimo stati na ovome, ali neće biti lako.
Povratak u Europu
Kakav je plan za dalje?
- Naravno, htio bih se vratiti u Europu, imao sam poziv od dvije reprezentacije, ali posao se nije uspio realizirati. Ugovor u Tadžikistanu mi je triput produljen, no razgovarat ćemo nakon Azijskog kupa. Oni sa mnom planiraju da nastavimo s kvalifikacijama za SP 2026., vidjet ćemo. Nemam agenta, sve sam dogovaram i naučio sam da se sve brzo može okrenuti.
Tadžikistan je oko 2,5 puta veći od Hrvatske, udaljen od nje više od 4000 kilometara, smješten između Afganistana, Uzbekistana, Kirgistana i Kine. Kakvi su Tadžici?
- Iznimno pozitivni, otvoreni prema gostima, a obitelj im je broj jedan. Priroda je u puno dijelova države divlja i netaknuta, tako da i hrana ima posebno dobar okus. U glavnom gradu Dušanbeu dobro živim. Bonusi za igrače su strašni, tu nema diskusije, dobili su sjajan novac, a i premije za eventualni prolaz u drugu rundu su vrhunske. No meni novac nikad nije bio glavna motivacija, već je to borba s najboljim trenerima i igranje na velikim turnirima.