Ima puno lucidnih ljudi na ovom svijetu, iako spadaju u "običan puk" i zato ne dobivaju dužnu pažnju. Dvije su "intervencije" na marginama ovogodišnje dodjele The Best FIFA awarda baš ono top. Tiču se dva LM-a, dva velikana nogometa i vrlo suptilno, kreativno i što je važno, uvjerljivo ukazuju na njihove dosege unutar ovog izbora...
Ona o Lionelu Messiju kazuje ovako: 798 golova, 352 asistencije, 7 Zlatnih lopti, 7 FIFA naslova najboljeg, 6 Zlatnih kopački, prvak svijeta, prvak Južne Amerike, pobjednik Olimpijskih igara. Njegova diktatura preživjela je od 1 - 10; 1 globalnu pandemiju, 2 globalne recesije, 3 Pape, 4 predsjednika Amerike, 5 verzija Windovsa, 6 pomrčina sunca, 7 izbornika Italije, 8 Olimpijada, 9 premijera Italije i 10 verzija Iphonea...
U sličnom tonu gledam i na objavu oko Luke Modrića (GiveMeSport), koji je od 30. godine života u karijeri osvojio: Zlatnu loptu, 4 od svojih 5 osvojenih Liga pvaka, 3 La Lige, 4 od 5 osvojenih Svjetskih klupskih prvenstava, 3 od 4 osvojena UEFAina Super kupa, predvodio je Hrvatsku do jednog finala Mundijala i srebrne medalje, te do brončane medalje na SP-u u Kataru, osvojio je Zlatnu loptu SP-a 2018, dostigao stoti i 150. nastup za reprezentaciju svoje zemlje!
Treba li ovim zapažanjima nešto dodavati, a da još zornije ukaže na dva fenomena nogometa, svatko u svojoj dimenziji i okviru? Ne treba i svaka čast kako Messiju tako i Modriću što su sve napravili u karijeri. Posebno našem Modriću, jer za razliku od Messija, Cristiana Ronalda, Benzeme, pa Reala, Barcelone i drugih VIP svjetskih aktera, poštuje druge kolege, nogomet, izbore. Kad je on osvajao Zlatnu loptu i The Best, navedeni su velikani, iako pozvani u VIP tretmanu (privatni zrakoplov i ine beneficije) izostali. Ronaldo je bio i vrlo neugodan u izrazu razočaranja kad je saznao za Modrićevu promociju. Messi je bio Messi, ako nije "unutra" onda više ne dolazi. Loša priča koja postaje trend i umanjuje vrijednost izbora kao što je ovaj, FIFA-in, ali kojeg nisu imuni ni UEFA ili France Football te drugi manje prestižni izbori. Svatko se prema pozivu na svečanost proglašenja ponaša kako mu odgovara. Taština je postala toliko izraženog utjecaja da se i oko banalnih izbora, kao što su nominacije, a kamoli finala, otvoreno iskazuje animozitet.
U ovoj prilici Real Madrid je prepustio odluku svojim igračima (Courtois, Modrić, Benzema) da odluče hoće li sjesti u klupski avion koji je u Pariz odveo predstavnika Emilia Butraguena. Golman Courtois nije želio ići jer je vjerojatno povrijeđen što je u najboljoj momčadi godine (glas profi igrača) a nije najbolji golman. To jest nelogično, da se suprotstavlja dvije baze glasača. Benzemi se nije išlo valjda zašto što nije The Best, iako je nedavno dobio Zlatnu loptu.
Modrić je želio ići, njemu je to 6., a moguće i posljednja prilika uživati takvo priznanje i biti na licu mjesta. No, ne bi bilo zgodno da ide sam, tko zna kako bi to suigrači primili. Modrić je uostalom svoju veličinu pokazao kada je u dodjeli Zlatne lopte 2019., prihvatio poziv France Footballa i kao pobjednik iz 2018., došao je osobno predati nagradu Leu Messiju. Po tome je Modrić sasvim drugačija osobnost, zato i među najpoštovanijima u svijetu nogometa, u odnosu na Messija, Ronalda, Benzemu i druge koji se na dodjelama vide ako su u prvom planu...
Real se naravno duri, kao i uvijek kad nije po njihovom. Iako su svojevremeno prozivali Barcelonu (posredno) što nije došla na neki od izbora jer su Realovi igrači dobili više priznanja, sada su Madriđani pokazali slično ponašanje. Umotali su to u priču da je to stvar igrača, ali i da ih u četvrtak očekuje važna utakmica u kupu protiv Barcelone. Prava je istina da je Real jako loše primio vijest da Vinicius Junior nije nominiran niti među 26 igrača za FIFpro-FIFA 11. To isto nije logično, jer Brazilac je bio jedan od najvažnijih Realovih igrača u pohodu na dvostruku krunu (LIga prvaka i La Liga), a i ovu sezonu igra u velikoj formi. No, ako se svatko bude durio i zbog tih nominacija, onda će biti ubuduće sve teže uopće organizirati vjerodostojnija izdanja i promocije pobjednika...
Odjeknulo je u medijima i bojkot hrvatskog izbornika Zlatka Dalića. Uz kapetane Belgije i Walesa, Dalić nije glasao a njegovo objašnjenje je preneseno u nekim medijima fragmentirano, u nekima gotovo kompletno. Svatko naravno ima pravo na svoj stav, pa tako i Zlatko Dalić. Pogotovo iz hrvatskog kuta gledanja možemo shvatiti nezadovoljstvo što u nominacijama nije istaknuto više naših igrača (Gvardiol, Livaković, Kovačić...). Nije nam logično ni to da u užem krugu nominacija nije uvršten Zlatko Dalić, ali ima i iz drugih "kutova gledanja" odnosno drugih zemalja nezadovoljstva po pitanju izbora igrača i trenera. I svatko misli da su njihovi argumenti najtočniji.
Po našem sudu Zlatko Dalić ima pravo istaknuti svoja nezadovoljstva, neslaganja, ali nije fer prema drugim kolegama i igračima što im je uskratio svoj glasački doprinos. Moglo se to nezadovoljstvo ovako izraziti kao što je učinio, ali i odraditi svoju (FIFA) obvezu. Efekt bi bio elegantniji i zasigurno uvjerljiviji.
Nismo sigurni ni da je mudro što se izbornik Hrvatske već u više navrata požalio na račun FIFA-e jer po njemu ne iskazuju respekt Hrvatskoj, niti u ovim nominacijama/izborima, ali niti u kontekstu termina utakmica, suđenja. Hrvatska je doista fenomen reprezentativnog nogometa obzirom na svoju veličinu ali i na geopolitički značaj. Potonje se nikad neće promijeniti jer valjda ne računamo s time da bismo na globalnoj sceni velikih i moćnih aktera mi trebali imati neki sličan značaj. Isto vrijedi i za nogomet, jer ako je Hrvatska fenomen, treba imati na umu da je u međunarodnom klupskom nogometu naša zemlja/liga ipak margina.
Da je Hrvatska bez respekta onda ona sasvim sigurno ne bi mogla dostići dva fenomenalna rezultata na posljednja dva Mundijala FIFA. Ne bi ni 1998. ostvarila broncu da netko ima nešto protiv nje, a kako se to promicalo nakon poraza od Nijemaca na EURU 96.
Uvijek će veliki imati više utjecaja, a za Hrvatsku je najbolji način da bude "ta razina" ono što Zlatko Dalić i njegovi Vatreni čine na terenu. I nogometno. I kako se sjajno ponašaju kao sportaši, fer i korektno, kad pobjeđuju i kad gube. Zato nas svijet poštuje, simpatizira i vrlo često navija za Vatrene.
Jer oni nisu nadmeni, ne gube živce u najtežim trenucima i traumatičnim porazima, ne kukaju i ne krive druge. Tako je promovirao i Dalić sve do nedavno.
Ovo "politiziranje" priče možda smatra nužnim da bi se zaslužilo neki drugi (?) respekt, ali nema boljeg respekta od onog nastalog na rezultatu i učinku na terenu. Zato nismo sigurni koliko je u tom kontekstu, i budućnosti, bilo umjesno tu nogometnu snagu uvesti u zonu političkog nogometa...