Bila je to večer 24. svibnja 2014. godine. U smiraj sučeve nadoknade Luka Modrić je jurio izvesti korner u očajnoj Realovoj situaciji protiv Atletico Madrida. Bilo je 1:0 za Simeoneovu momčad i čekalo se da prođe još ta opasnost da bi se slavilo prvi europski naslov Colchonerosa. Kamera je uhvatila Carla Ancelottija kako, naoko mirno, prati što će se dogoditi. Modrićev centaršut bio je perfektan, skok šut Sergia Ramosa još bolji, a ondašnji vratar Atletica, Tibaut Courtois pružio se koliko je dug da spriječi ulaz lopte u mrežu. Nije uspio! Gol koji je promijenio tijek onog finala, 13. u povijesti Blancosa, ujedno je označio promjenu povijesti najjuspješnijeg kluba svijeta. Real će u produžetku pomesti šokirani Atletico i slaviti dugo (12 godina) očekivanu Decimu.
Još tri Lige prvaka
Od tada Blancosi su, s gro ove generacije, još tri puta osvojili Ligu prvaka, povećali svoju prednost pred Milanom (7). U svim tim finalima odnosno osvajanjima naslova prvaka Europe, provlačila se teza kako je Real imao puno sreće. Kad je Atletico 2016. godine porazio u Milanu, nakon izvođenja kaznenih udaraca, bila je to fortuna. Kad je 2017. godine svladao Juventus, imali su sreću da je prvo poluvrijeme navodno Juve bio dominantan, ali nesretan pred golom. U 2018. godinu, kada je svladan Liverpool sreću je predstavljala ozljeda Salaha, brutalnost Ramosa i neviđene greške vratara Kariusa...
Dok se nije dogodila ova, još jedna iz serije veličanstvenih večeri Reala, vladalo je uvjerenje da je eliminacija Paris SG-a i Chelsea bila klasična posljedica “neviđene razine sreće”. Istina je da su Parižani i Londončani bili u većem broju poluvremena uvjerljiviji takmac od Reala. I da su imali vodstva u uzvratu, i šansu da jednim još golom nokautiraju Blancose i izbace ih iz trke. Sve je to točno, a pogotovo je to točno za oglede s Manchester Cityom. U prvom dvoboju na Etihadu Guardiolina je momčad mogla steći barem 2-3 golova razlike pred uzvrat. U uzvratu na Bernabeu imali su 1:0 do 89. minute i najmanje dva zicera (Grealish) da konačno zatvore utakmicu. I točno je, Real je opet bio prilično podređen do tog finiša, s tek 7-8 bljeska početkom drugog dijela, kada je Vinicius Jr promašio kolosalan zicer za vodstvo. Ali...
Fabio Capello je u eri kada je s Milanom harao Serie A i 1994. godine u senzacionalnom finalu Lige prvaka u Ateni pomeo Barcelonu, a njenog povijesnog gurua Johana Cruyffa naveo da se ostavi trenerskog posla, kazao:
"Onaj koji želi igrati nogomet mora znati dvije istine. Prva je da se utakmica igra do posljednjeg sučevog zvižduka. Druga je da nikad ne propustiš dotuči suparnika ako ti se ukaže šansa."
'Nikad ne podcijeni suparnika'
Nakon što je svladao Barcu dodao je i treću tezu:
"Nikad ne podcijeni suparnika, bez obzira koliko si uvjerenja da igraš bolji nogomet."
Carlo Ancelotti je iskoračio u nogometu najviših razina upravo u dresu Milana. I kasnije je titulu najveće trenerskog luzera nogometa (klupa Parme, Juventusa...) počeo preokretati u auru jednog od nekoliko najjuspješnijih trenera povijesti upravo na klupi Milana. Slavio je u Chelseau, Bayernu, Paris SG-u, ali kako će sam priznati, nigdje to slavlje, poseban osjećaj i grandioznost nije se približila Realovoj planeti. I kada je osvojio Decimu, i kad je godinu kasnije dobio otkaz jer nije bio po volji Florentinu Perezu, mišljenje nije promijenio. Zato se odmah vratio čim ga je prošlo ljeto Perez zamolio da to učini. Ancelotti je drugačiji karakter u odnosu na Capella, i na svog gurua Sacchija. Mirniji je, otvoreniji i bliži igračima. I dodao je četvrtu tezu “talijanskih stručnih vizija”.
"Nikad, ali baš nikad ne otpisujte Real!"
Veličanstvena dekada, nazovimo je ponosno Modrićeve ere u Realu, ispada po mnogima da je posljedica sreće. Gdje god, naravno, i (pejorativni smisao) velikog utjecaja kluba na suce i nogometne forume. Nekad djeluje zbilja groteskno kako se umanjuje core biznis zasluge, dakle stručne i igračke, upravljačke, Real Madrida da bi se pojasnilo zašto je kao klub najjuspješniji u Europi i svijetu, zašto je avangardan u poslovanju i prezentiranju svojih vrijednosti. Naposljetku zašto i svi ti suparnici lome zube na njemu. Zar ćemo kazati da je Pep Guardiola izgubio sva polufinala i finala zato jer nije imao sreće?
Real Madrid je DNK super uspješnog kluba izgradio i učvrstio kroz 7-8 dekada. I razvio je, očito, jednu karizmatičnost koja nema pandana. Real može biti finalist i eliminiran u osmini finala, može biti prvak Španjolske i treći na tablici, ali u svakoj sezoni i prilici, doživljaj Reala je okvir posebnosti. Upravo zato se razvila jedinstvena snaga karakternosti momčadi i onda kada ih svi otpišu, ili su svi protiv, ili bi svi htjeli biti na njihovom mjestu. Taj karakter Reala je temelj na kojem se, i ove sezone, dogodilo niz preokreta. Kao potvrda svega gore navedenog, jer se pobjedilo velike suparnike (PSG, Chelsea, Man City), u izrazito teškim situacijama, jer se vjerovalo da se to može i onda kada bi ama baš svi digli ruke u znak predaje.
Nije slučajno
Ne može biti slučajno i plod sreće, nemilosti sudbine prema suparnicima, da je Real na kraju svakog sučevog zvižduka bio bolji od drugih. Ne može biti tek tako dojam da je Real slavio jer su drugi pogriješili. Jednom da, dva puta možda, tri puta nikako. Jedne sezone da, ali 10 sezona (5 finala i 4 polufinala) ne.
Carlo Ancelotti ima jedinstvenu riznicu trofeja kao trener i igrač. LIverpool je u toj povijesti njegovih karijera, imao status radosti i tuge. S Milanom je protiv Liverpoola osvojio Ligu prvaka u Ateni. S Milanom je protiv Liverpoola doživio jedan od najvećih debakla u povijesti nogometa - izgubio je finale u Istanbulu, nakon što mu je momčad u prvom poluvremenu vodila 3:0! Nisu imali snagu i karakter da se odupru preokretu Redsa te su naposljetku poraženi nakon izvođenja jedanaesteraca.
Real Madrid je igrao 16 finala za europski naslov. Sudbina je zbilja moćna. Jedno od 3 izgubljena finala, ujedno i posljednji, dogodio se u Parizu, protiv Liverpoola. Bilo je to na Parku Prinčeva 27. svibnja 1981.godine. Dakle, 28. svibnja ove godine, u istom igradu, nakon 41 godine, Real će opet na putu do Olimpa imati Redse. Razlika je u tome da će se igrati na St Denis stadionu. I da, revanš bonus Real je sudbini naplatio 26. svibnja 2018. godine, kada su Blancosi postavili jedan od fantastičnih im rekorda - dok nitko još nije obranio naslov prvaka u LP, Real je sa Zidaneom baš tada upisao treću uzastopnu titulu!
U gradu svjetlosti sve su opcije otvorene. Liverpool igra izvanredno, moćno, brzo. I nisu slučajno već treći put u finalu unutar 5 godina. Kao što Real nije slučajno 13 puta osvajač Euro naslova, od čega je 7 uzastopnih uslijedilo upravo nakon spomenutog poraza od Liverpoola 1981. godine. Kako god završilo na St. Denisu, to neće promijeniti tradiciju, karakter i moć Reala, odnosno veličinu Liverpoola, koji ima treći doseg, sa 6 osvojenih naslova. Sreća je pratilja uspješnih, ali nije glavni igrač njihovih uspjeha.
Kad traju kroz vrijeme to znači je najvažnija kvaliteta aktera i snaga kluba. Reala i Liverpoola, i svakog drugog...