Možete ga voljeti, ili ga ne možete vidjeti 'ni nacrtanog', ali jedno mu morate priznati; čovjek je majstor svog zanata. I malo tko na njega ostaje ravnodušan.
Riječ je, dakako, o Joseu Mourinhu, punim imenom José Mário dos Santos Mourinho Félix.
Kad je nakon dva europska trofeja koje je osvojio s Portom preuzeo Chelsea, na prvoj konferenciji za novinare u Engleskoj ustvrdio je:
"I think I'm a special one!"
I potvrdio je u godinama koje su slijedile da je doista poseban. Iako se nekima ne sviđa to kako se ponaša, pa često ni kakav nogomet igraju njegove momčadi, njegovi će obožavatelji uzvratiti kako je u nogometu najvažnije ostvariti rezultat, te da je manje bitan način na koji si došao do nekog trofeja.
"Nije važno kako igramo. Ako vi imate Ferrari, a ja mali auto, da bih vas pobijedio u utrci morat ću vam slomiti volan ili staviti šećer u spremnik benzina", slikovito je portugalski stručnjak opisao svoju trenersku filozofiju.
Umijeće trenera je postaviti igrače na pozicije gdje mogu dati najviše za momčad, ali tu priča ne staje. Trener ujedno mora biti i vođa grupe, mora znati stvoriti i održavati atmosferu, ponekad možda i izazvati neki umjetni incident. Jasno, mora znati 'ponešto' i o taktici ako želi biti uspješan...
Sjećamo se kako je to majstorski radio Ćiro Blažević, a 59-godišnji Portugalac rođen u Setubalu također ima te posebne vještine za koje nisu svi sposobni, ma koliko se trudili. Jednostavno, moraš imati tu 'žicu'...
"U mojim momčadima, kad pobjeđujemo, svi pobjeđujemo, a kad gubimo, ja gubim", rekao je Mourinho jednom prilikom.
Ne moraš biti vrhunski nogometaš da bi bio vrhunski trener, ali ti se neke stvari u životu ipak moraju poklopiti. Mourinho je bio prosječan igrač, veznjak koji je od 1980. do 1987. nastupao za Rio Ave, Belenenses, Sesimbru i Comercio e Industria, u 94 ligaška nastupa postigao je 13 pogodaka.
Vrata svijeta vrhunskog nogometa otvorio je kao prevoditelj Sir Bobbyja Robsona u Sportingu i Portu, da bi potom postao Robsonov pomoćnik u Barceloni, gdje je asistirao i Louisu van Gaalu.
Prve samostalne trenerske poslove imao je u Benfici i Uniao Leiriji, a na veliku scenu definitivno se lansirao kao trener Porta, s kojim je uz brojne domaće trofeje uzeo Kup UEFA-e, potom i Ligu prvaka.
Bila mu je to ulaznica za Premier ligu, gdje je s Chelseajem ostvario sjajne uspjehe. Uzeo je tri naslova prvaka Engleske, FA kup, tri Liga kupa i Superkup, no ostao je kratak u Europi, isto kao u Realu s kojim je uzeo La Ligu, Kup i Superkup.
To je nadoknadio na drugim adresama. S Interom je 2010. godine osvojio trostruku krunu, s Manchester Unitedom je 2017. otišao do kraja u Europskoj ligi, da bi u srijedu u Tirani s Romom uzeo i peti europski trofej u petom europskom finalu. Mister 100 %, to mu baš dobro pristaje. Gdje god je bio, igrači su ga slijedili, vjerovali mu i na kraju se radovali. Obično bi u trećoj sezoni u nekoj sredini dolazilo do zasićenja, no prije toga bi Mou u pravilu izvlačio maksimum iz svojih momčadi.
"Puno je pjesnika u nogometu, ali oni ne osvajaju naslove", jedna je od njegovih čuvenih izjava.
Nakon trijumfa protiv Feyenoorda u finalu Konferencijske lige, Mourinho je postao prvi trener u nogometnoj povijesti koje je europske trofeje osvajao s četiri različita kluba, a uz njega samo Giovanni Trapattoni ima pet euro-trofeja.
Kad je dolazio u Romu, mnogu su mu predviđali otkaz prije kraja sezone, no on je još jednom pokazao svoje trenerske kvalitete. Nije nevažno ni to što u Rimu istinski uživa, što su ga prihvatili i igrači i navijači.
A s ovim trofejom sad i kod jednih i drugih ima poseban status...