Nenad Bjelica slavio tri puta uzastopce osvajao je Trofej Nogometaš kao najbolji trener u Hrvatskoj. Tri slavlja imao je i Matjaž Kek, ali u pet godina. Bjelica međutim ove sezone neće obraniti naslov najboljeg HNL trenera. Igrači i kolege treneri nisu ga nominirali u završni izbor najbolje trojice. Tamo su se probili Goran Tomić (Rijeka), Silvijo Čabraja (Lokomotiva) i Valdas Dambrauskas (Hajduk).
Veliko je iznenađenje da Nenad Bjelica, koji je u tri prošle sezone slavio jako uvjerljivo, nije zaslužio završnu nominaciju. Osijek je ipak do tri kola prije kraja prvenstva bio u igri za naslov. Međutim, čini se da su glasači prema Bjelici bili tako strogi iz dva razloga. Prvi je što je Osijek s drugog pao na treće mjesto - u sezoni 2020./’21. osvojio je 77 bodova, a u prošloj 69 - a drugi što Osijek tijekom cijele sezone nije pronašao svoju najbolju formu, s obzirom na kadar koji ima u svlačionici.
Red je ipak da se najviše posvetimo onima koji su zaslužili završnu nominaciju.
GORAN TOMIĆ
Rijeka je prvenstvo završila na četvrtom mjestu, te je igrala finale Kupa. recimo da je finale bio dobar bonus, a četvrto mjesto je ono koje Rijeci realno i pripada kada pogledamo kvalitetu momčadi. Rijeka je k tome osvojila i četiri boda više nego u prošloj sezoni (65-61).
Tomić je tijekom sezone dobio pregršt pohvala zbog Rijekine igre. Momčad s Rujevice igrala je atraktivan i efikasan nogomet, najefikasniji u ligi, a u nekoliko izvedbi oduševila je sve koji vole nogomet. Rijeka je tijekom jeseni ukupno devet kola bila vodeća momčad prvenstva.
Tomiću glasači očito nisu zamjerili nešto slabiju završnicu sezone. Rijeka je iz utrke za naslov praktički ispala nakon senzacionalnog poraza od Dragovoljca, te je od tada uglavnom igrala nešto slabije. Svi smo zajedno od Rijeke više očekivali i u finalu Kupa, tamo su Tomićevi igrači bili fokusirani samo na obranu, te bez prave energije u igri.
Tomić je na kraju sezone na svoj zahtjev napustio Rujevicu. Kaže da ga je sezona iscrpila te da treba odmor. Da je bio odmorniji, danas bi vjerojatno vodio Dinamo.
VALDAS DAMBRAUSKAS
Vodio je Hajduk u 23 prvenstvene utakmice u kojima je upisao 15 pobjeda, šest remija i dva poraza, uz 46:17 gol-razliku. Nitko u tom razdoblju nije osvojio bodova koliko ih je osvojio Hajduk. Hajduk bi s takvim učinkom od starta sezone danas bio prvak.
Potpisao je Dambrauskas i Hajdukov prvi trofej nakon devet sušnih godina. Osvojio je Kup na dojmljiv način, tako što je Hajduk prošao Lokomotivu (6:3), Goricu (2:1), te u finalu Rijeku (3:1).
Sve su to rezultati koje su igrači i kolege treneri očito honorirali. Dambrauskas je vodeći Hajduk pokazao da zna složiti napadačku igru, ali i da je u stanju inače propusnu obranu učvrsti tako da u 10 uzastopnih kola primi samo tri gola.
Imao je Hajduk s Dambrauskasom na klupi i određenih problema, u četiri vezana derbija protiv velike trojke (Dinamo, Osijek i Rijeka) Hajduk je zabio tek jedan gol i osvojio tri boda. Međutim, ukupno gledajući Dambrauskas je na Poljudu napravio jako dobar posao.
SILVIJO ČABRAJA
Nevjerojatno zvuči podatak da je Silvijo Čabraja šansu na prvoligaškoj sceni dobio tek s 54 godine. I odmah e zaslužio završnu nominaciju i to sasvim zasluženo, jer je odlično vodio Lokomotivu tijekom kompletne sezone.
Lokomotiva je sezonu ranije jedva ostala u ligi osvojivši 30 bodova uz gol- razliku 29:60. Prošlu sezonu Lokosi su završili peti, osvojili su 49 bodova, s gol-razlikom 55:50. Što je bio daleko najveći pomak jedne momčadi u odnosu na prethodnu sezonu.
Čabraja nije samo uspješno osvajao bodove, nego je i na sjajan način razvijao i mlade igrače. Od Kačavende, preko Aliyua, Stojkovića, Vasilja... Ti su se mladići razvijali uz modernu igru, u kojoj su dominirali visoki presing, ali i momčadska igra u kojoj se maksimalno težilo okomitosti.
Takva Lokomotiva bila je veliko osvježenje, a Čabraja pravo trenersko otkriće. I dokaz da nikada nije kasno za najveću scenu...
