U finalu kupa Hrvatske 2003. godine igrali su prvi puta jedan drugoligaš protiv prvoligaša. Tadašnji Uljanik (danas Istra 1961) došao je do finala impozantnom serijom rezultata. U četvrtfinalu su eliminirali favorizirani Osijek s 4:1 na svom stadionu. U polufinalu su u dvije utakmice bili bolji od ondašnjeg prvoligaša i sudionika Kupa UEFA, Kamen Ingrada. U Puli je bilo 1:1, ali su u uzvratu Puležani slavili s uvjerljivih 4:0.
U finalu su se sučelili Uljanik i Hajduk. U prvoj utakmici u Puli bilo je 0:1, pred punim tribinama Drosine. U uzvratu na Poljudu bilo je 4:0 za Hajduk. Uljanik je svoju snagu potvrdio u idućoj sezoni, ušavši prvi puta u Prvu HNL, dok je Hajduk tada slavio svoj pretposljednji šampionski naslov, a odmah potom i posljednji do današnjeg dana. Bit priče jest da je drugoligaš igrao finale protiv tada najjače momčadi Hrvatske. Što znači da u dvije utakmice kvalitetom inferiorniji takmac nema šanse slaviti...
Istra 1961 će se 2021. po drugi puta u povijesti, sada kao prvoligaš, sučeliti u finalu Kupa opet najboljoj i najdominantnijoj momčadi Hrvatske, Dinamu. Modri su bili prvaci s čak 56 bodova više od devetoplasirane Istre. U četiri utakmice te sezone Dinamo je pobijedio tri puta 1:0 te jednom 5:0. Unatoč tome na stadionu u Gorici gledali smo vrlo neizvjesnu i zanimljivu utakmicu. Favorizirani Dinamo je poveo s 3:0, ali početkom nastavka Puležani su smanjili na 3:2. Onda je Dinamo povisio na 4:2, ali vrlo je brzo pulska momčad smanjila na 4:3 i imala par odličnih šansi za poravnanje. Naposljetku je do izražaja došla velika kvaliteta Dinama koji je finiširao sa 6:3 vrlo sadržajno i uzbudljivo finale...
I iz ovog omjera okvira Davida i Golijata može se iščitati kako je u jednoj finalnoj utakmici uvijek moguće da slabiji zapapri jačem. U dvije utakmice, kad god se to igralo i u Hrvatskom kupu, uvijek je pobijedio favorizirani klub. To se ne odnosi u međusobnim finalima velike četvorke, ili bolje rečeno za Kup, velike trojke. Osijek ima samo jednu pobjedu. I to 1999., u jednoj vrlo dvojbenoj utakmici s Cibalijom (1:0) glede suđenja.
Dinamo je u 32 izdanja osvojio 16, Hajduk 8, Rijeka 6 trofeja, a uz Osijek postoji još jedan, i to prvi kup pobjednik u povijesti samostalne Hrvatske, ugasli Inker Zaprešić. Ono što je znakovitije za ovu temu je činjenica da su Dinamo (23), Hajduk (13) i Rijeka (8), uz Osijek (2) ukupno odradili 46 statusa finalista, a da je 9 drugih zajedno tu ulogu imalo 18 puta. Najviše Varaždin, 6 finala, uz Slaven Belupo, Lokomotivu, Istru 1961, Šibenik (po 2), Inker, Zagreb, Cibaliju i Split (1)...
Razvidno je da je i Kup, koji bi trebao biti ipak neizvjesnije nacionalno natjecanje od prvenstva, praktično “zatvoreni turnir” za velike. S obzirom na kontinuirano financijsko definiranje razlika u kvaliteti, gotovo pa je teorija očekivati da će neki klub izvan velike četvorke dugoročno uspjeti proslaviti trofej.
Unatoč takvoj zbilji, koja je sve samo ne stimulirajuća za autsajdere, HNS je pribjegao svojoj najomiljenijoj igrici - samo mijena stalna jest. Od 1992. bile su dvije finalne utakmice, s izuzetkom 1997., dva kluba iz Zagreba, Dinamo i Zagreb, te 1999. slavonski susjedi Osijek i Cibalia. No, HNS je 2014. uveo finale u jednom dvoboju, svake godine u drugom gradu. Neizvjesnost je porasla neovisno o suparnicima, a čak je jedno finale kvalitetom neravnopravnih, u kojem je domaćin bio najmoćniji Dinamo, a gost sedmoplasirani Split, odlučeno izvođenjem jedanaesteraca...
HNS je u desetljećima povijesti natjecanja pokazao neviđenu upornost u kontinuitetu mijena natjecanja, uz mnoštvo verzija brojki sudionika, sustava bodovanja, formata, pravila i štošta drugoga. Vrlo često su mijene bile posljedica nekog trenutnog događanja, trenda, političkog trenutka (čitaj interesa), nameta jačih klubova, izbora i inih naših folklornih balada. Ponajmanje je to uvjetovano stručnim i inim analizama te objektivnom analitičkom sagledavanju što je to interes hrvatskog nogometa u cjelini.
Trendovsko ponašanje
HNS je tako svoju odluku da se Kup “slavi kao finale širom Hrvatske” ukinuo prošle godine. Zašto? Povjerenik Josip Brezni je kazao da je s jednom utakmicom finale “neizvjesnije i zanimljivije”, ali da su u dvije manji troškovi organizatoru, odnosno postoji prihod za klubove. Dakle, bitnija je neka ne baš velika zarada nego zanimljivost borbe (i osvajanje) trofeja? Bitno je kazati da je organizator jedinstvenih finala HNS, pa ispada da najbogatiji akter našeg nogometa (zahvaljujući radu klubova) ima problem troškova.
Dakako da je pravi uzrok činjenica da je na lanjskom finalu u Rijeci bilo incidentnih situacija s navijačima Hajduka (zapalili sjedalice) i igračima (pjesma vrijeđanja Šibenika od strane Livaje). HNS nije odgovarajuće reagirao ni po pravilima (disciplinskim), ni po logici (zakašnjele odluke), iskazujući kalkulacije iz “geopolitičkih razloga”. Standard trendovskog ponašanja, a sada je novim izumom samo prebacio (vratio) odgovornosti klubovima organizatorima. HNS je naime uveo kup format u kojem se cijelo natjecanje igra na jednu utakmicu, a samo finale na dvije! Vjerojatno je to jedinstven izum u svijetu. Uz notu kako je na primjer Istra već tri godine u Kupu samo gost (7 utakmica), odnosno u 4 godine od 12 utakmica ima samo jedan domaćinstvo, i to kad je pobijedila Rijeku kući 3:2...
Gdje je tu prihod klubova, osim troškova?