Ivan Močinić vratio se u Rijeku! Da je kojim slučajem ova vijest stara pet-šest godina, bio bi Močinić veliko pojačanje i za aktualnu momčad, no popularni “Močo”, dijete Rijeke i njezin kapetan koji je preko Kantride stigao i do hrvatske reprezentacije (nažalost, sa svega jednim nastupom), nakon silnih ozljeda koje su ga proteklih godina pratile u karijeri odlučio je reći zbogom aktivnom bavljenju nogometom i preuzeti ulogu pomoćnog trenera u kadetskom uzrastu Bijelih.
Krajem pretprošle sezone vratio se Močinić na prvoligaške travnjake u dresu Šibenika, upisao svega 23 minute dok je cijelu prošlu sezonu praktički bio ozlijeđen i daleko od prve momčadi. Na proljeće je stigao u Orijent 1919., trenirao s momčadi koju je tada vodio Edo Flego, no ponovo se dogodila teška ozljeda, koliko je god “Močo” htio nastaviti igrati nogomet tijelo je reklo – dosta. Pehovi i velike nesreće s ozljedama počele su još tamo na pripremama reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu iz kojeg se Močinić na kraju s ozljedom zgloba vratio i prije početka prvenstva, umjesto njega uskočio je Milan Badelj.
Sretan na posao
Dvije godine kasnije uslijedio je dva milijuna eura vrijedan transfer u bečki Rapid u kojem su ozljede dobile jednu novu dimenziju, bilo je tu svega, pa i nekih krivih liječenja od strane austrijskih liječnika...
Danas, s osmijehom na licu, ispunjen trčkara terenima Rujevice u društvu – klinaca.
"To se praktično dogodilo preko noći, ali sam osjetio da bih mogao krenuti jednim drugim smjerom. Htio sam ostati u nogometu, a mučim se s ozljedama zadnjih godina, nisam se maksimalno mogao posvetiti više treningu i nogometu. Htio sam raditi nešto korisno, a to je jedino moguće ako postanem trener. I, eto, pomoćni sam trener dvije generacije kadeta, imam super mentore u vidu trenera Stilinovića i Petrovića, uživam u ovom poslu. Dobra smo ekipa, veliki mi je gušt doći na teren i pomagati djeci. Početnik sam u tome, ne znam puno o tome i tek sam tu mjesec dana, ali ono što znam rado prenosim djeci. Moje je da učim i pomažem, hvala Rijeci što su mi omogućili odmah ovakvu ulogu", kaže Močinić, koji je do “jučer” bio igrač, a danas je trener.
"Moram reći da trenerski posao nije nimalo lagan, vidiš da je sigurno teže biti trener nego igrač. Tek sada vidim kako je bilo našim trenerima, pratiti 20 igrača svakodnevno, slagati treninge, sve je maksimalno posvećeno tom treningu u dva sata. Teže je sigurno biti trener, ali vidiš i puno lijepih stvari, veseli te napredak djece koji gledaš iz dana u dan. Klinci slušaju, radišni su, ima tu puno posla ali mogu reći da sam zadovoljan. Svaki dan dolazim sretan na posao i mislim da je to najbitnije. Svu tu volju, želju i energiju koju nisam uspio ostvariti kao igrač pokušat ću prenijeti mlađim generacijama", dodao je Močinić.
Asistencija Mujanoviću
I dalje se rado sjeti najljepših trenutaka u karijeri, odnosno, HNK Rijeka.
"Ja sam od osme godine član Rijeke, godinu dana sam samo bio na posudbi u riječkoj Lokomotivi, prekrasna su to vremena bila. Puno turnira po Hrvatskoj i inozemstvu, osvojena Kvarnerska rivijera mi je možda ostala u najljepšem sjećanju iz tih ranijih godina karijere", dodao je Močinić, koji je kasnije upisao i 140 seniorskih utakmica za Bijele, bio je jedan od nositelja igre pod Matjažom Kekom sve do njegovog odlaska i prodaje uoči šampionske sezone, koju je i Močo formalno zaslužio. No, sve te utakmice i pet postignutih golova u najdražem mu, bijelom dresu, stanu u jednu – asistenciju. Onu za Gorana Mujanovića, koji je maestralno pogodio za prolaz Stuttgarta i prvi, povijesni ulazak u skupine Europske lige, za noć koja se na Kvarneru slavila gotovo kao i ona kada je osvojen povijesni naslov prvaka.
"Ma, naravno da mi je to najdraži trenutak, ne samo meni, možda i većini ljudi. Ta utakmica digla je klub na jednu višu razinu, počele su se događati stvari koje su se tek kasnije dogodile, kao naslov prvaka i osvajanje kupova. Tu generaciju je to strašno motiviralo i dalo nam još više snage za daljnji rad i napredak. Svaki trening je bio lijepi trenutak, tek sada s odmakom vidim kako mi je igrački u Rijeci bilo lijepo. Moj naslov prvaka? Je, piše mi se, ali ja ga ne doživljavam tako, iako je to bio moj san. Tko bi znao da će to biti baš ta sezona, ha-ha. Lijepa prilika se otvorila za transfer u veliki klub, sigurno to nije bila pogreška. Meni je bilo jako drago zbog naslova, ali ja nisam bio tu... Tih par minuta jedne utakmice u Splitu što sam igrao ne mogu reći da sam bio dio toga", pomalo je sjetno kazao Močinića.
Malo se zapitao
Kratko je progovorio i o ozljedama koje su mu obilježile karijeru...
"Imao sam silnu želju cijelo to vrijeme pokazati se i dokazati, ali previše je tu bilo i nekih vanjskih faktora i ozljeda. Nikako rezultat tog rada nije dolazio, zapitao sam se malo. Mjesec dana sam zdrav, nakon rupture kvadricepsa, oporavim se i pet dana kasnije mi “ode” prepona, ruptura od četiri centimetra. Završim taj proces, otekne mi koljeno. Završim rehabilitaciju koljena, odmah nakon toga dobijem mononukleozu. Jedno je išlo na drugo, koliko god izlazim iz tog “blata” van, ono te sve više vuče. Jednostavno sam se psihički umorio od tih silnih povrataka..."