Jučerašnjom utakmicom u okviru posljednjeg kola, 36. po redu, SuperSport HNL-a u kojoj su igrači Osijeka ugostili Rijeku završila je desetljećima duga povijest u kojoj su igrali na svima dobro znanom i već legendarnom stadionu u Gradskom vrtu. Sve što se u njemu i na njegovom travnjaku događalo ostat će samo dio bezbrojnih uspomena brojnih igračkih generacija i njihovih navijača, dakako i građana Osijeka kao i njihovih gostiju koji su pohodili stadion. Od početka priprema za novu natjecateljsku sezonu današnji će Bijelo-plavi imati novi dom, novoizgrađeni stadion na području grada zvanom Pampas, a koji će nositi ime Opus arena, ime s kojim će otvoriti novu stranicu svoje povijesti.
S jednim telefonom
Gradski vrt je bio dom ogromnom broju igrača od dana kada je njihov klub nosio ime Proleter, potom Slavonija, a onda najduže, najponosnije i rezultatski najplodnije Osijek, ime svoga grada. Nekoć je taj stadion imao sasvim drugi izgled i obrise. Imao je i žičanu ogradu koja je dijelila travnjak od igrališta, tribine koje su betonskim montažnim elementima poslagane na uzdignuti, povišeni zemljani dio oko njega, na takozvane bentove, a dio je tih tribina u vrijeme kada su uklonjene i danas na sjevernoj strani stadiona, uz pomoćno igralište okruženo speedway stazom. Zapadna tribina je po običaju imala nešto komforniji prostor za gledatelje, a i ložu poput balkona na najvišoj koti. I u zaleđu prostoriju u kojoj se pisao zapisnik o utakmici s jednim jedinim telefonskim uređajem ispred nje za koji su se gotovo otimali novinari, izvjestitelji utakmica. Jer, u procesu proizvodnje novina tada, a i sada, uvijek je bila bitna brzina izvještavanja, a kako je to izgledalo kada se s jednim telefonom mora poslužiti desetak izvjestitelja kojima se žuri, nije teško zamisliti.
Onda je došla 1977. godina, godina koja je Osijeku donijela povratak u ondašnju Prvu saveznu nogometnu ligu nakon dva i pol desetljeća izbivanja. U euforiji sreće i zadovoljstva ubrzo je donesena odluka o obnovi i izgradnji stadiona Gradski vrt koji je od tada uz brojne adaptacije, dogradnje i prilagodbe potrebama ono zdanje koje su jučer Bijelo-plavi zauvijek napustili. Etapna izgradnja Gradskog vrta u biti nikad nije dovedena do kraja, a i kada je dovršena u najvećem obimu gotovo je nasilno doživjela otvorenje 1982. godine kada je u Osijeku gostovao Dinamo vođen legendarnim “bijelim šalom” trenerom Miroslavom Blaževićem Ćirom izazvao golemo zanimanje. Toliko čak da su gledatelji provalili na veliku zapadnu tribinu iako ona u tom trenutku nije imala uporabnu dozvolu. No, što na njoj, što na ostalim dijelovima predviđenim za gledatelje, našlo se rekordnih 40.000 ljudi. Rekord koji će se pamtiti i vjerojatno nikad ni biti oboren.
Nevjerojatno velika vojska
Gradski vrt je arhiviran, što se osječkog prvoligaša tiče, u prošlost. Ostat će puno uspomena, sjete i nostalgije. Prepričavat će se utakmice koje su na njemu igrali najbolji igrači Proletera, Slavonije i Osijeka. Frane Rupnik, Andrija Vekić, Josip Gutzmirtl od onih iz ovog vremena najudaljenijih godina, pa Matej Kasač, Pero Lončarić, Boris Čulin, Branislav Iličin, Ilija Katić, Šaban Jasenica, Ahmet Zejnilagić, Ivan Lukačević, Ivica Grnja, Stjepan Čordaš, Ljubomir Petrović, Mile Dumančić, Pavo Majer, od njih mlađi Ante Rakela, Vlado Kasalo, Ivica Kalinić, Branko Karačić, potom i Mirko Lulić, Milenko Vukčević, u vremenu samostalnosti Hrvatske Robert Špehar, Miroslav Žitnjak, Alen Petrović, Miroslav Bićanić, Josip Balatinac, Željko Pakasin, Bakir Beširević, pa Domagoj Vida, Danijel Pranjić, Almir Turković, Stanko Bubalo, donedavno Mile Škorić, ma nevjerojatno velika vojska izvrsnih nogometaša koji su uz suigrače obilježili razdoblja u kojima su oduševljavali igračkim umijećem.
Bilo je u Gradskom vrtu nezaboravnih utakmica i rezultata poput onog u novije vrijeme kada je u njemu pao čuveni PSV Eindhoven kada je Bijelo-plave vodio kao trener Zoran Zekić, bilo je fantastičnih golova od kojih se neki i dan danas prepričavaju.
Sa zebnjom se vraćali kući
Na žalost u desetljećima u kojim je lopta skakutala i kotrljala s travnjakom Gradskog vrta bilo je i tragičnih događaja. Jedan je od njih vezan je i uz jednog od igrača koji je rješenje svojih životnih tegoba pronašao u suicidu vješanjem na gredu pomoćnog igrališta sa sjeverne strane stadiona. Dogodilo se u vrijeme utakmica koje su igrali Bijelo-plavi na žalost i niz teških i ozbiljnih ozljeda njegovih igrača, onih koje su gledateljima sledile krv u žilama, poput onih koje su doživjeli Ivica Grnja, pa Ivica Kulešević, Dragan Vukoja... Nekima je i karijera tada bila ugrožena, ali igrali su ipak nakon dugotrajnog oporavka i dalje. Bilo je i bolnih događaja, kada su neki od nazočnih na tribinama preminuli, uglavnom od srčane kljenuti. Sve je to sada kao i sam Gradski vrt ostalo u povijesti. Pred Osijekom je novi početak, novi uzlet i novi život koje će upražnjavati u prostorima Opus arene na Pampasu, na stadionu kakvim će se svi ponositi jer je nedvojbeno najkomfornije, najfunkcionalnije i najljepše sportsko, poglavito nogometno zdanje ne samo u Hrvatskoj već i na daleko širem području od grada na Dravi.
O Gradskom vrtu će se pisati i o svemu što se u njemu događalo, pa i danima kada su nad Osijeka padale granate u vremenu Domovinskog rata, a njegovi nogometaši svoje utakmice igrali u Đakovu, Donjem Miholjcu, Kutjevu i sa zebnjom se vraćali kući brinući se o svojim najmilijima, o njihovom životu i imovini.
Da, na osječkom je stadionu, u prostoru Gradskog vrta bilo toliko da bi se ne jedna već puno knjiga i tome moglo napisati. Međutim, jedno je sada aktualno, prvoligaš s Drave je napustio svoj desetljećima korišteni dom i ubuduće će svoje aktivnosti svi uzrasti njegovih igrača upražnjavati na Pampasu.
Mlađe generacije građana Osijeka i mnogih drugih diljem Hrvatske i ne znaju da je baš na Pampasu, području uz desnu obalu Drave bilo puno pjeskovitih i travnatih površina na kojima se igrao klapski nogomet i gdje su stasali brojni daroviti igrači u vremenima kada nije bilo škola nogometa i kada su neki aktivne karijere započinjali i kada su prevalili dvadesetu godinu života. Ali, opet, živjet će mnogo toga samo u uspomenama i ostati u arhivima i analima. Počinje novo razdoblje, ono u kojem Osijek ima sve preduvjete i pretpostavke, dakako i nadanja svojih simpatizera da će se u hijerarhiji hrvatskog nogometa uskoro popeti i koju stubu više da jedan osvojeni pehar Rabuzinovog Sunca za pobjedu u Kupu neće ostati jedini njegov trofej u vitrini.
Gradski vrt je imao dušu, utkano je u njega toliko toga, netko će za tim činjenicama i suzu pustiti, ali neka ona bude radosnica neka bude ona koja će kliziti niz lice zbog bolje i sretnije budućnosti kakvoj se svi nadaju na Pampasu, u prostorima Opus arene.