Većina od osam tisuća ljudi, koliko ih je zaposjelo tribine osječkog Gradskog vrta, zacijelo se zaputilo kući s osjećajem razočaranja i uvjerenjem kako su nedjeljno poslijepodne mogli provesti kudikamo ugodnije i zanimljivije. Isti su osjećaj s njima podijelili jamačno i oni, koji su "posljednji derbi u Gradskom vrtu" promatrali iz kućne fotelje. Sve viđeno može de facto stati u tri riječi: dosadno i jalovo!
Za razliku od navijača, treneri su susret promatrali drugačijom dioptrijom. A čini se kako je obojici primarna misao bila – "ne izgubiti". Tako su i Stjepan Tomas i Igor Bišćan "postavili igru". Za 90 minuta njihove se "figure" nisu uspjele izvući iz pat-pozicije. Naposljetku su bivši suigrači iskazali zadovoljstvo prijateljskim omjerom (0-0).
Osijek je naizgled djelovao agresivnije i odlučnije, ali u igri domaće momčadi nedostajalo je konkretizacije u završnici. Najčešće je Argentinac Mierez bio inicijator zanimljivih i po gol obećavajućih situacija pred Dinamovim vratima, ali njegove zamisli suigrači najčešće nisu uspijevali adekvatno (po)pratiti.
Trener Dinama Igor Bišćan najavljivao je u momčadi nova lica. Međutim, u igri "modrih" ništa novo nismo vidjeli. Štoviše, zadnja je linija podsjećala na razdoblje kada je momčad vodio Ante Čačić. Pozicija desnog beka pripala je Moharramiju dočim se na lijevi bok vratio Ljubičić (po prvi puta otkako je Bišćan imenovan trenerom). Desnog stopera ponovno je igrao Ristovski.
Možda bismo u nekim drugim okolnostima zaključili kako se radi o nelogičnostima u taktičkoj koncepciji Dinamove igre, ali kako je prvenstvo odlučeno započela je svojevrsna tranzicijska faza u kojoj trener Bišćan nastoji do kraja natjecanja dokučiti sve mogućnosti, odnosno pričuvne i skrivene potencijale svoje momčadi. Stoga mu kritičari i nemaju previše toga za zamjeriti. Konačno, pokazalo se da je i ovakva provizorno sklepana obrana neriješiva enigma za osječke napadačke ambicije.
I ne samo osječke... Dinamo već petu utakmicu nije primio pogodak. To je svakako podatak koji će razveseliti Igora Bišćana. Ali iza impresivne defenzivne statistike skrivena su neka pitanja na koja trener Dinama mora (ponajprije sebi) ponuditi relevantne odgovore: trpi li zbog obrambene taktike Dinamova igra prema naprijed? Koliko su Livakovićeve "čiste mreže" posljedica dobre forme vratara "modrih" i njegovih suigrača, a koliko je na to utjecala nemoć HNL konkurencije?
Jer upravo dvojbena konkurentnost domaće lige ostavlja bez odgovora ključno pitanje maksimirske zbilje: što ovaj i ovakav Dinamo može napraviti u Europi?