Prošli ponedjeljak Jutarnji list objavio je da je Bruno Petković uhvaćen s cigaretom u rukama na terasi izvjesnog zagrebačkog kafića. Dan poslije promakao nam je zgodan detalj s Dinamovih rovinjskih priprema: Željko Kopić poslao je igrače na poligon naoružane onim, danas neizostavnim, GPS "grudnjacima" i nakon 12 pretrčanih kilometara zbunjeno se počešao po tjemenu. Rezultati? Najbolji Dino Perić. Iza njega Emir Dilaver i - Bruno Petković.
Da im biznis nisu zakonski prognali iz društvenog mainstreama - jer, priznat ćete, stravično je reklamirati duhansku industriju, ali sasvim je OK oglašavati kladionice na svakom kutu - marketinški direktori Marlbora ili Lucky Strikea pronašli bi svog idealnog manekena u Dinamovu napadaču. Uguraj tog markantnog frajera u kaubojke, posadi mu šešir na glavu, posjedni ga na konja, naravno pobrini se da mu diskretno iz džepa viri kutija cigareta i zadrti antipušač odjednom će poželjeti saznati zašto taj Petković potajice inhalira i kako mu to sljedeći dan pomaže da na sportskom "mučilištu" ima najbolje rezultate.
Jazzerske minijature
Osvjedočeni uživatelj nikotina iz maksimirske svlačionice ostat će nesretnim spletom okolnosti bez unosnog ugovora, ali za ovu je novinsku vinjetu ionako važnije sljedeće. Bruno Petković odlučio se sljedećeg proljeća vratiti kao igračina, onaj Dinamov as koji nas je naučio na visoke standarde, na golove škaricama, košarkaške "no look" pasove u kaznenom prostoru, na neke sumanute jazzerske minijature poslije kojih sa stadiona izlaziš s izvrnutom vilicom dok frendove uvjeravaš da je ovo vrijedilo svake kune. Javnost prelako prelazi preko činjenice da su prva Dinamova europska proljeća nakon pedeset godina zime donijeli autsajderi izvučeni iz anonimnosti. Izvjesni Dani Olmo, kojeg je Zdravko Mamić iskopao iz La Masije u njegovim tinejdžerskim godinama. Mislav Oršić, vraćen u život iz tamo neke korejske pustolovine. I Bruno Petković, spašen iz talijanskog ponora gdje je igrao za zajamčeni minimalni ugovor. Ali očito sklon da se s vremena na vrijeme samoubilački baci natrag u ponor...
Pogled prema Kataru
Na karijernom vrhuncu krajem 2019. godine, kada je stigao do reprezentacije i zabijao Slovacima i Mađarima, Petković se našao na radaru najvećih europskih klubova. Na njegova agenta Ivana Cvjetkovića tih smo dana natrčali na Poljudu u društvu tadašnjeg Barcina sportskog direktora Erica Abidala. Dinamo se spremao potegnuti jackpot transferom od oko 30 milijuna eura, ali nije se dogodilo i stvarnost se u međuvremenu promijenila. Petković je potonuo, više nije bio isti igrač, nakon Eura su prestale dolaziti Dalićeve pozivnice. Svi su oko tog flegmatičnog tipa postali nervozni i počeli su plesati na prstima. Damir Krznar je na trenutak uspio vratiti napadača natrag na kolosijek zabavnim trikom - više nisi devetka, nego desetka. Onaj plemeniti igrač o čijoj ideji ovisi koncepcija i izvedba cijele momčadi.
Petković se od početka vrti "na 9,5 okretaja" i taj je podatak u startu predstavljao njegov veliki adut na terenu. Kada vam, međutim, na vrata zakucaju skauti velikih klubova, oni bivaju manje impresionirani umjetničkim dojmom i skloniji su striktno se držati brojki. Istina je da Petkovićeve brojke u Dinamu i nisu neka golgeterska senzacija: 48 golova u 149 nastupa. Igrač nikada nije bio opterećen statistikom, a klub često nije bio razborit. Jesenas je Petković presjedio na klupi cijelu utakmicu s Hrvatskim dragovoljcem koji su "plavi" tovarili i na kraju ispratili rezultatom 8-0. Da je bio na terenu, bez problema bi brojke nadogradio hat-trickom...
Petkovićev tabor je razmišljao da bi bilo pametno već ove zime dići sidro i potražiti novi karijerni izazov. Neće se dogoditi, iako je bilo upita iz Engleske (West Ham) i Španjolske (Sevilla) i igrač bi bez problema na tržištu dosegnuo cijenu između 12 i 15 milijuna eura. Dinamu se u ovom slučaju ne žuri jer je Petković u punoj formi dragocjenost, jamstvo obrane naslova nakon čega će se lako vratiti na Dalićev popis za Katar. S navršenih 27 zapravo je u najboljim godinama za veliki transfer.